Mrtvi grad još broji svoje mrtve

Lokalni izbori u BIH-u održani su u nedjelju, 7. listopada. Posebno zanimljivi bili su u Srebrenici zbog odluke međunarodne zajednice, koja je ove godine toj općini ukinula posebni status u sklopu izbornog zakona. Naime, zbog genocida koji je u tom gradu 1995. nad Bošnjacima izvršila Vojska Republike Srpske, ondje su dosad pravo glasa imali svi koji su bili na popisu, a sada su mogli glasati samo oni koji imaju prebivalište u Srebrenici. Kako trenutačno u gradu živi više građana srpske nego bošnjačke nacionalnosti, što je direktni rezultat genocida i etničkog čišćenja, Bošnjaci su tu promjenu doživjeli kao davanje legitimiteta genocidu. Odgovor su pronašli u kampanji “Glasaću za Srebrenicu”, koju je organizirao bivši novinar i ministar obrazovanja i nauke Sarajevskog kantona Emir Suljagić koji je, samo zato što je kao prevoditelj radio za UN, preživio divljanja Mladićevih jedinica u svom rodnom gradu. Suljagić je kampanjom privukao oko 2.500 raseljenih Bošnjaka i nekoliko intelektualaca nebošnjačke nacionalnosti da prijavom prebivališta u Srebrenici pokušaju spriječiti mogućnost da na čelo grada dođe osoba srpske nacionalnosti – naravno, ne isključivo zbog nacionalnosti, nego zbog činjenice da i danas, unatoč svim presudama Haškog suda i poznatim činjenicama, kandidati srpskih stranaka i dalje negiraju istinu o onome što se dogodilo 1995. i riječ “genocid” ne mogu ni izgovoriti.

Nemoguće usporedbe

Nekoliko dana prije izbora, posjetili smo Srebrenicu: dočekala nas je podijeljena u dva nacionalna tabora u predizbornoj groznici, a važno je bilo samo jedno pitanje, ono o genocidu. Naoko, predizborna Srebrenica danju izgleda kao i bilo koji drugi bosanskohercegovački grad pred lokalne izbore: na svakom mogućem, a često i posve neočekivanom mjestu, građane s fotografija promatraju uglavnom slabo fotošopirana lica predstavnika lokalnih političkih stranaka, koje se bore za vijećnička i načelnička mjesta. I ondje, kao i drugdje, ratni ožiljci blijede, tek tu i tamo razorene fasade neobnovljenih kuća proviruju pored onih koje su se uspješno priključile jednoj od faza obnove. Kao i drugdje, najveća je gužva oko općine, u koju ljudi dolaze rješavati administrativne probleme. Lokalne industrije, po kojoj je mjesto nekada bilo poznato, nema.

Stvari se mijenjaju popodne, kada postaje jasno da je Srebrenica ipak drugačija. Naime, nakon što završi radno vrijeme općinskih službenika i drugih državnih činovnika, nakon što tržnicu napusti nekoliko prodavača, a kafane se isprazne od gostiju koji su se u njima odmarali i razmijenili par riječi, grad opusti. Sve se nekako smiri, ali ne kao u ostalim gradovima, u kojima ljudi nakon posla odlaze kućama na ručak. U Srebrenici je drugačije.

– Gledaj – govori nam Amir, s kojim smo popričali o životu u gradu – već je prošlo tri sata i sad će ti se većina ovih ljudi uputiti kući. Štos je u tome što gotovo nitko od njih ne živi ovdje, ovo ti je mrtav grad.

To da je Srebrenica mrtav grad, da je grad u kojem nema međunacionalnih incidenata, pa i da je najmirniji u BIH-u, isticali su mnogi s kojima smo razgovarali. “Mrtav” se ponajprije odnosi na činjenicu da danas u njoj živi tek nešto više od tisuću građana. To posebno boli predratnog sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista BIH Krstu Stjepanovića, koji je bio na listi SDP-a, jedinoj višenacionalnoj listi u gradu.

– Duša me boli kada prođem ovim gradom, pogotovo kao čovjek koji je sudjelovao u njegovom predratnom procvatu. Puno stvari onda nije valjalo, ali je li ovo bolje? Nemoguće je usporediti Srebrenicu i njenu općinu sa 35.000 ljudi, sa 1.100 osnovnoškolaca i 1.600 srednjoškolaca, sa 8.000 zaposlenih i 6.000 stanovnika grada s ovom danas, kada na cijelom području općine živi svega 6.000 ljudi – govori Stjepanović.

S druge strane, kada Srebreničani ističu da u gradu nema međunacionalnih incidenata i da je ovo najsigurniji bosanskohercegovački grad, zapravo žele reći da je, s obzirom na okolnosti, pravo čudo da je tako. Zbog čega je Srebrenica mirna otkrili smo tek kada je pao mrak i kada je grad opustio – doslovno praznim ulicama u nenormalno velikom broju krstare jedino policajci. Teško je u Srebrenici iza 20 sati sresti više od dvadesetak gostiju, podijeljenih u nekoliko kafića. U jednom od njih popričali smo s konobaricom, mladom Bošnjakinjom iz Modriče, čija se obitelj doselila ovamo prije nekoliko godina.

– Nitko vam ovdje ne izlazi van. Mladih je malo, cure ne izlaze nikako, jedino možda subotom, a i to izvan grada. Slušamo narodnu muziku, odemo ako se negdje svira uživo, rok ne slušamo, to vole samo stariji, izvin’te, ovakvi k’o vi… – kaže ona.

Teško do pomirenja

U drugom kafiću četvero mladih Bošnjaka gleda na TV-u predizbornu debatu: mirno komentiraju razgovor petero gostiju u studiju, iako su neke teme posebno bolne. Svatko od njih u ratu je izgubio nekoliko članova obitelji. Sjena pokolja iz 1995. posebno je naglašena zbog odluke međunarodne zajednice da se Srebrenici ukine poseban status na izborima.

Emir Suljagić, koji je na temu genocida u Srebrenici obranio doktorat u Njemačkoj, objašnjava motive zbog kojih je pokrenuo kampanju “Glasaću za Srebrenicu”.

– Motivi su jasni: borba protiv negiranja genocida, borba protiv genocida kao sredstva ostvarivanja prava većine i borba da se Bošnjaci u Republici Srpskoj prestanu tretirati kao građani drugog reda. Ovdje ljude hapse, premlaćuju i izbacuju na ulicu, bez ikakvog razloga, RS je ista kao i Bjelorusija, a Srebrenica je evropski Kandahar. Mene su prije tri dana triput legitimirali i triput zaustavljali, svakih tristo metara: te daj dokumente, te pretres, te otvori gepek…, a svi znaju tko sam i što radim – kaže Suljagić.

Društvo za stolom u srpskom kafiću u centru Srebrenice ima potpuno drugačiju priču. Po riječima Dejana Stjepanovića, vozača koji je, kao i ostali u kafiću, bio pod Mladićevom komandom cijelog rata, Srbi su ti koji su ugroženi.

– Bošnjaci su privilegirani, drže sve funkcije u gradu, načelnik Bošnjak, šef suda Bošnjak, načelnik policije Cig…, izvinjavam se, Rom – argumentira svoju tvrdnju.

Njegov sugrađanin Mile Stanojević, predsjednik lokalne podružnice Šešeljevih radikala koja je osvojila manje od sto glasova, dodaje:

– Nikakvog genocida ovdje nije bilo, uostalom i Dodik je to rekao. Dosta je više priče o bošnjačkim žrtvama, šta je sa srpskim? Pa, ovdje je izginulo 3.500 Srba. Moja dva brata su poginula, otac i ja ranjeni, a majka izgubila nogu u Bratuncu od muslimanske granate iz razoružane Srebrenice. Nema osobe za stolom kojoj nije izginulo nekoliko članova familije.

Nakon razgovora s ovim ljudima, jasno je da u Srebrenici pomirenja neće biti desetljećima, barem dok pozornicu ne napuste ljudi koji su bili izvršitelji genocida i koji po žrtvama i dalje pljuju s terasa lokalnih kafića.

Srećom, svi Srbi ne misle isto, neki čak podržavaju bošnjačkog kandidata Ćamila Durakovića.

– Mi imamo ljude srpske nacionalnosti koji su s nama. Ovdje nisu dva jednonacionalna tabora. Ovdje se radi o podjeli na one koji imaju primitivne stavove i politiku i one koji imaju normalnu savjest – kaže Krsto Stjepanović, koji se ne libi spomenuti genocid nad Bošnjacima i reći da je time bačena ljaga na sve Srbe, bez obzira na to jesu li u njemu sudjelovali ili nisu.

Srpkinja Vesna Mustafić, koja je s Krstom bila na istoj, SDP-ovoj listi, dijeli njegovo mišljenje.

– Da, ovdje se dogodio genocid, svi mi znamo tko nam nedostaje. Kada šetam gradom, nedostaju mi lica brojnih prijatelja kojih više nema. Isto tako, smatram da je to potrošena tema, koja se izvlači pred izbore. Ljudi su gladni i žedni, i jedni i drugi, i žele da im se da posao, da rade u miru. Žele sami odlučivati o svojoj sudbini, a mi stalno potežemo ove mrtve i vrtimo se u krug – govori ona.

Dok se lokalni političari i građani troše na prošlost, Srebrenica polako nestaje. Iako su mnoge kuće obnovljene, žarke fasade samo naglašavaju propast politike održivog povratka. Ne samo da se gotovo nitko ne vraća u mjesto bez perspektive, bez posla, mjesto u kojem je jedina hrana rasprava o broju pobijenih sunarodnjaka i licitiranje brojem žrtava ratnih zločina, nego odlaze i oni koji su se vratili. Srebrenica je puna oglasa za prodaji kuća.

“I prije smo živjeli zajedno”

– Grad je pun osmrtnica mladih ljudi. Umiru ljudi oko pedesete, ne može srce izdržati što je preživjelo, umiru od raka i raznih drugih bolesti, po meni su i to žrtve rata – priča Amir Kultagić, srednjoškolski profesor i sudionik marša prema Tuzli, kada se probio kroz obruč Mladićevih ubojica.

Da je podjednako loše svima dokazuje podatak da je oko 6.000 Srba nakon rat napustilo grad i okolicu, pogođene i privatizacijom. Mnogi prijeratni proizvodni pogoni pali su u šake lokalnih tajkuna srpske nacionalnosti. Danas rade s desetak posto prijašnjih kapaciteta, ako uopće rade. Rudnici su u rukama ukrajinskih investitora, ali ni tamo nije bolje. O dobnoj strukturi oko tisuću sadašnjih stanovnika Srebrenice možda najbolje govori podatak da je ove godine u školu krenulo samo 36 prvašića, dok je nekada u gradu bilo sedam osnovnih škola.

Srebrenica još proživljava noćnu moru. Policajci na ulici možda održavaju mir, ali međunacionalne tenzije i danas razdiru ideju suživota u Podrinju, krvavoj pozornici nekih od najgorih zločina 20. stoljeća. Većina Srba, kao ni 38 zapovjednika VRS-a osuđenih za zločin nad Bošnjacima, ne mogu riječ “genocid” prevaliti preko usta. Vesna Kočević izjavila nam je kako priznaje presude iz Haga, ali da je krivnja individualna i da za zločine nisu krivi svi Srbi. Na izravno pitanje znači li to da je u Srebrenici počinjen genocid, kaže:

– Nemojte me siliti da to kažem, rekla sam vam u prethodnom odgovoru.

– Dosta nam je više ljudi koji, poput imama Zukurlića iz Sandžaka, dolaze ovdje i pričaju o ugroženosti Bošnjaka. Takvi nam sjedaju na vrat i tope nas. Takvi ne dolaze radi nas, nego radi sebe, da im skoči rejting negdje drugdje, dođu, odu i ostave nas tu. Tako i stranci. Svi se brinu kako da Đuro i Hakija žive zajedno. Pustite nas, mi ćemo to sami naći, i prije smo živjeli zajedno – kaže Hakija Meholjić, jedan od zapovjednika obrane grada.

Meholjić, koji je u ratu izgubio oca i brata, ostaje u svom gradu bez obzira na činjenicu da je za mnoge Srbe zločinac, a za Bošnjake heroj. Na čelu je SDP-a, a na listu je stavio i Luku Petrovića, koji se borio na suprotnoj strani. Prošlo je 17 godina od rata i on želi ići dalje. Nažalost, i njega i malobrojne koji dijele njegove stavove stare mržnje i dalje drže na istom mjestu. Njegova djeca ne žive u Srebrenici.

– Samo je jedan život – kaže Hakija.

Načelnik Duraković, a ne Vesna Kočević?

Unatoč tome što službenih rezultata za Srebrenicu još nema jer ih Izborna komisija BIH-a još obrađuje i što je, po svemu sudeći, kandidatkinja srpskih stranaka Vesna Kočević u gradu dobila više glasova, bošnjački kandidat Ćamil Durakovićproglasio je pobjedu.

– Vesna Kočević u gradu je dobila 500 glasova više, ali kada se konačnom rezultatu pridodaju glasovi 500 birača iz dijaspore i 1.300 tzv. interno raseljenih lica iz BIH-a, koji su Bošnjaci i koji su glasali za Ćamila, bit će jasno da je Duraković novi načelnik Srebrenice! – tumači nam Emir Suljagić.

Za sada samoproglašeni pobjednik, kojeg su podržale sve bošnjačke stranke i SDP kao višenacionalna partija, u vrijeme genocida imao je 16 godina. Mlad je i ambiciozan i odbija grad dijeliti po nevidljivoj međuetničkoj liniji.

– Kada smo vidjeli što se događa, shvatili smo da moramo nešto napraviti, jer je prijetilo da na načelničko mjesto, prvi put nakon rata, dođe negator genocida. Ne želim reći Srbin, jer nije problem u tome. Činjenica je da Srba ima na biračkom spisku 7.500, a da je nas par hiljada manje – kaže Duraković.