NATO hoće svoj rat

Otkako je počela operacija demontiranja Asadovog režima u Siriji, a da je riječ o operaciji to ne vidi samo politički slijepac, stvari ne idu onako kako je bilo zamišljeno. “Omrznuti diktator” i dalje uživa podršku nemalog broja stanovnika Sirije, državni aparat, a pogotovo oružane snage, najvećim su dijelom ostali čvrsto pod njegovom kontrolom, a pobunjenici – usprkos sve masivnijoj i očitijoj pomoći iz inozemstva, političkoj, propagandnoj, pa i vojnoj – ne uspijevaju ostvariti svoj zadatak.

U takvoj situaciji preostaje samo jedno – isprovocirati Siriju da vojno napadne Tursku, članicu Atlantskog pakta, čime bi bila stvorena legalna osnova za vojnu intervenciju NATO-a i mimo Ujedinjenih naroda. Jer, u svjetskoj organizaciji pobornici intervencije nikako da slome otpor Rusije i Kine koje – poučene primjerom zloupotrebe rezolucije Vijeća sigurnosti o Libiji u svrhu otvorenog rata evropskog (!) vojno-političkog saveza protiv Gadafijeve vlasti – ne pristaju ni na kakvu rezoluciju koja bi omogućila reprizu “libijskog slučaja” (koji je završio likvidacijom nedvojbeno autoritarnog vladara, pukovnika Gadafija, i anarhijom u zemlji, koju se propagandno prikazuje kao pobjedu demokracije). Počelo je s upadom turskog vojnog zrakoplova u sirijski zračni prostor. Sirijci su ga, očekivano, oborili. No, kako je povreda zračnog prostora bila očita, osim buke koja se podigla dalje se ništa nije moglo.

Krojači novog poretka

Tema ljudskih prava i ubijanja vlastitog naroda stalno je na dnevnom redu, ali i previše je očito kako je riječ o građanskom ratu, dobrim dijelom uvezenom, a ne o miroljubivim demonstracijama koje režim silom u krvi suzbija, pa predtekst humanitarne intervencije nije moguće konstruirati, pogotovo ako bi se pritom zaobišli Ujedinjeni narodi. Dodatno, tema odgovornosti za svakodnevne žrtve među civilima upravo onih koji pokreću i pomažu pobunu ostaje rezervirana samo za medije zemalja koje željenu intervenciju ne podupiru (ali i za zapadne analitičare koji samo u njima mogu doći do riječi).

Bilo kako bilo, povoda za intervenciju što bi ga se moglo uspješno “prodati” najširoj javnosti i dalje nema. Pa ostaje, dakle, samo jedno – otvoreni napad Sirije na Tursku, zemlju članicu Atlantskog pakta, koji ostale članice obvezuje da priskoče u pomoć. Upravo na tome radi se već danima (u trenutku zaključenja ovoga teksta željeni odgovor iz Sirije još nije uspjelo isprovocirati). No, dok iz Sirije dolijeću tu i tamo minobacačke granate za koje i nije sigurno tko ih ispaljuje (čak i britanski BBC naziva iz “zalutalima”), Turska odgovara na dnevnoj osnovi artiljerijom i zrakoplovstvom. Teško je vjerovati da je Turska tu samo objekt ili da se samo uklopila u nečije planove. Prije će biti da su se uspješno poklopile ambicije i planovi onih koji današnju Tursku sve naglašenije žele profilirati ne samo kao regionalnu, nego i kao globalnu silu (neskriveno se prisjećajući dana otomanske imperije i odmičući se sve naglašenije od utemeljitelja moderne, sekularne Turske, Kemala Ataturka), s težnjama krojača novog poretka koji su svoju rabotu počeli u Tunisu, nastavili preko Libije i Egipta, da bi je sada nastojali zaokružiti promjenom režima u Siriji (a sutra, možda, i u Jordanu i Alžiru), ne ispuštajući iz vida krajnji cilj – Iran.

Ima, međutim, u svemu tome jedan golemi paradoks. Rušenje autoritarnih režima u sekularnim državama Bliskog istoka provodi se u bliskoj suradnji s islamskim fundamentalistima, Al-Kaidom, Muslimanskom braćom i kako li se sve ne zovu. Dakle, upravo oni koje je demokratski Zapad nakon napada na Twinse u New Yorku proglašavao najvećim i smrtnim neprijateljem demokracije i zapadne civilizacije, postali su prvi i (za sada) najpouzdaniji saveznici baš toga demokratskog Zapada u projektu rušenja autoritarnih režima i vladara od kojih su neki godinama, pa i desetljećima, bili najpouzdaniji saveznici Zapada, a gotovo svi – partneri u obostrano unosnim poslovima. Danas, međutim, jedva da ikoga na Zapadu zanima što se nakon “proljetnih promjena” uvodi ili najavljuje uvođenje šerijatskog prava, što do jučer sekularne države poprimaju sve više obilježja vjerskih država (a takva je država upravo Iran!), a što pod plaštem demokratskih promjena “pravo građanstva” dobivaju anarhija i vjerski fundamentalizam (po agresivnosti usporediv s katoličanstvom iz vremena križarskih ratova i inkvizicije).

Rat živaca se nastavlja

Usporedo ide operacija diskreditiranja onih koji ne dozvoljavaju Vijeću sigurnosti da bude upregnuto u kola željene intervencije u Siriji. Zato je prošlog tjedna prisilno prizemljen sirijski putnički zrakoplov koji je letio nad Turskom, pod optužbom da je prevozio vojni materijal (zanimljivo: Turska još nije prikazala to naoružanje koje se, kako tvrdi premijer u Ankari, ilegalno prevozilo u Siriju). I opet nitko da se zapita zašto bi Rusi bili tako glupi, pa vozili oružje u Siriju putničkim avionom i to baš preko Turske, kada imaju niz drugih mogućnosti da to učine ako žele. Sirijska reakcija: zabrana preleta turskih putničkih aviona preko njezinog teritorija očekivana je, ali ne i dovoljna za vojnu intervenciju. No, kada Sirija izrazi žaljenje zbog petero ubijenih u minobacačkom granatiranju što je došlo s njezinog područja i najavi istragu, Ankara prigovara da “žaljenje” nije isprika i upozorava kako “ne želi rat”, mada od rata “nije daleko”. A kada Damask ponudi uspostavljanje bilateralnih kontakata s Turskom kako bi se osigurao mir u graničnom području, Ankara odgovara upozorenjem da će na novu vojnu provokaciju primjereno reagirati. I rat živaca se nastavlja.

Do sada, kažu neki američki analitičari koje se, međutim, može čuti samo na ruskoj televiziji, Asad uspijeva odoljeti provokacijama i othrvati se napasti (a možda i pritiscima svojega vojnog vrha) da na neprimjereno snažne turske “odgovore” reagira istom mjerom. Sirijski predsjednik očito zna što je u igri. Takav odgovor značio bi zeleno svjetlo za rat koji NATO pakt, kako se čini, toliko želi.

Dođe li do takve intervencije, Hrvatska – mada članica NATO-a – morala bi smoći mudrosti, snage i pameti da kaže: Ne, u tome mi sudjelovati nećemo. I vrlo vjerojatno ne bi ostala usamljena.