Neoliberalizam je rođen u kontekstu fašističkih režima

Prošloga je tjedna iz tiska izišla knjiga “Politike indignacije: imperijalizam, postkolonijalni poremećaji i društvene promjene” Petera Mayoa, profesora Sveučilišta na Malti: riječ je o zbirci eseja i tekstova objavljivanih u posljednjih nekoliko godina na uglednim nezavisnim američkim portalima, poput Truthouta i Counterpuncha. Teme koje autora okupiraju variraju od uspona društvenih pokreta na Zapadu i Bliskom istoku, preko (anti)imigrantskih politika u Europi, sve prisutnije privatizacije obrazovanja i kritičke pedagogije, do historijskog naslijeđa Pinochetova vojnog udara u Čileu…

– Zajedničko tim temama je ljudska borba za emancipaciju a protiv nasilja, bilo simboličkoga ili fizičkoga, s kapitalom kao povezujućim nazivnikom. Riječ je, također, o borbi za očuvanje i poboljšanje radničkih prava te prosvjedu protiv nehumanih struktura ekonomske, socijalne i imperijalne opresije – kaže Mayo.

Kada pišete o migracijama iz južnih dijelova Mediterana u sjeverne, nerijetko spominjete pojam “zatvorske države”: možete li ga pojasniti?

“Zatvorska država” je pojam posuđen od američkoga kulturalnog kritičara Henryja Girouxa, koji ga upotrebljava u kontekstu sve veće kontrole i nadziranja pučanstva te njime oslikava rastuću militarizaciju i kriminalizaciju specifičnih dijelova populacije, primjerice Afroamerikanaca u SAD-u, kojih, prema statistikama, ima više u privatiziranoj zatvorskoj industriji nego u školama. Ja ga koristim u kontekstu kriminalizacije imigranata s Juga, koji u potrazi za novim životom izvan svojih matičnih država po dolasku u drugu zemlju bivaju smješteni u prihvatne centre, posebice one zatvorenoga, dakle detencijskog tipa, koji nerijetko nalikuju na kaveze. Ondje su često prisiljeni ostati dulje vrijeme, a riječ je o ambijentu koji nije za ljudsko biće. Knjiga “Bilal” talijanskog novinara Fabrizija Gattija, o sudbini imigranata na otoku Lampedusi, utjelovljuje značenje ove fraze. Čak je i moja zemlja (Malta) optužena za takav zatvorski tretman imigranata.

Roba naprijed, ljudi stoj

Parafrazirate i Slavoja Žižeka, koji je primijetio kako u glorificiranim okolnostima slobodne cirkulacije koju je omogućio globalni kapitalizam, jedino dobra, stvari, imaju slobodan protok, dok je cirkulacija ljudi sve više kontrolirana?

Pod svojevrsnom smo iluzijom da je u uvjetima hegemonijske globalizacije omogućen apsolutno slobodan protok ljudi i proizvoda. U to će vas razuvjeriti imigranti: dok se financijski kapital kreće slobodno i brzo, isto kao i materijalna dobra (premda i to ovisi o podrijetlu robe jer, primjerice, Palestinci ne mogu obavljati slobodnu trgovinu s lokalnim proizvodima u vlastitoj zemlji), radna snaga utjelovljena u ljudskim subjektima mora se suočavati s nekoliko prepreka da bi se pomakla iz jednog konteksta u drugi. Prepreke variraju od mučnih viznih procedura i odbijenica, preko prihvatnih centara, zatvorenih i otvorenih, da bi na koncu imigranti ovisili o hirovima sigurnosnih službi, koji osciliraju između odbijenica i gledanja kroz prste novopridošlicama – kada to, dakako, odgovara vlastima u namjeri da smanje lokalnu cijenu rada. No, čak i u slučaju potonjeg scenarija, zakoniti ili nezakoniti imigranti ciljano su lišeni državljanstva te zemlje, zbog čega su podvrgnuti eksploataciji, na koju pristaju zbog bojazni od deportacije u matične zemlje.

Kao jednu od opasnosti za europske radnike navodite sve očitije populističko pretvaranje klasnih pitanja u nacionalne dužnosti, ponajprije od strane političara. Koje su opasnosti takvog diskursa?

Zapravo je riječ o vrsti razbijanja tržišta rada. Smatram kako bi radnička solidarnost u današnje vrijeme trebala nadilaziti nacionalne granice i premostiti poteškoće s kojima se suočavaju i imigranti i “autohtona populacija”: naglasak na nacionalnom umjesto na internacionalnom značajka je nacionalsocijalizma, uz sve popratne rasističke i etnocentrične podloge. Nije potrebno podsjećati na historijske posljedice tog pristupa! Riječ je, zapravo, o jednom od najvećih izazova za one koji su u ovom dijelu svijeta posvećeni demokratsko-socijalističkim politikama, osobito kada se radi o dugom i iscrpnom radu edukativnoga karaktera. Takav je rad hitan posebice zbog aktualnog stanja neizvjesnosti lokalne radničke klase uslijed razarajućih efekata neoliberalnih globalizacijskih politika. Ako ne dođe do razvoja obrazovne strategije, postoji opasnost da će radnike privući populistička desnica, nerijetko praćena neofašističkim diskursom, koji se hrani njihovim strahom i rezultira daljnjim antagonizmima među radništvom, temeljenim na etničkim i ostalim pripadnostima. To, pak, može dovesti do pogrešnih saveza – poput lažnog saveza između tzv. nacionalnog kapitala i lokalne radne snage protiv “konkurencije”, kao da je kapital ikada bio samo nacionalnoga karaktera! – i zamagljivanja činjenice da imigranti i lokalni radnici dijele istu sudbinu žrtava okrutnog procesa kapitalističke eksploatacije.

Prije nekoliko mjeseci Alain Badiou optužio je “lijeve” francuske vlade, od Mitterranda naovamo, za namjerno preuveličavanje imigrantskog problema, sve s ciljem prikrivanja činjenice da su slugani ekonomskih interesa tamošnje oligarhije?

Takve se stvari događaju i u drugim državama, pogotovo među strankama ljevice i onima koje su se nekada nazivale tako. One se upuštaju u takvu vrstu populizma i radi pridobivanja glasačkog tijela, koje se zauzvrat pothranjuje mitovima što povećavaju njegovu nesigurnost. Sigurnost, stoga, postaje problem na kojima stranke insistiraju i potom osvajaju političke bodove. Badiou pritom ide korak dalje i tvrdi kako te političke opcije dolijevaju vatru na ksenofobne i etničke predrasude. Fenomen predviđa bolest političkih stranaka koje, tradicionalno, počivaju na radničkoj solidarnosti koja nadilazi etničke i nacionalne okvire. Dakako, sasvim je drugo pitanje jesu li moguće stranke sa socijalističkim programima koji se temelje na međuetničkoj solidarnosti unutar okvira države čija je primarna zadaća akumulacija kapitala.

Kompetitivna država

Današnje desne i nominalno lijeve vlade na Zapadu Tariq Ali je okarakterizirao kao “ekstremni centar”, čija su glavna obilježja usvajanje neoliberalnih reformi, opresija prema vlastitom pučanstvu putem mjera štednje i ratovanje u tuđim zemljama?

Male su razlike u kontekstu onoga za što se zalažu suprotstavljene stranke unutar reprezentativnih politika u mojoj zemlji, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta. To je, vjerojatno, i posljedica kraja Hladnog rata i pojavljivanja hegemonijske naravi političke i ekonomske misli. Paralelno s tim, primjetan je trend da se stranke sve više približavaju centru i da se međusobno razlikuju ne po ideološkom kontrastu, nego po tome tko ima manje skandala i tko je bolji menadžer. Zbog toga je populizam još privlačniji političkoj klasi željnoj moći. U zemljama poput Grčke, biračko je tijelo tijekom recentnog razdoblja iskazalo svoje nezadovoljstvo centrističkim politikama – koje su ih, najblaže rečeno, prodale – glasajući na izborima za male, ali ideološki drugačije partije. Otud potraga i težnja za novim formama prakticiranja politike, što je vidljivo u raznim dijelovima svijeta. Dakako, samo razočaranje tradicionalnom predstavničkom politikom ne jamči neki konkretan zaokret takve prakse. Po mom mišljenju, najvažnije je pitanje tko će dati svjestan smjer ogorčenim socijalnim pokretima.

Zašto smatrate da država igra ključnu ulogu u održavanju neoliberalnog scenarija, posebice u kontekstu javnog obrazovanja?

Država igra važnu ulogu u zamagljivanju razlike između javnoga i privatnoga, dajući gotovo u pravilu prednost potonjem. Visoko obrazovanje i tzv. javno visoko obrazovanje najočitiji je primjer te teze: javna sveučilišta podvrgnuta su snažnoj komercijalizaciji i podređena sektorima kojima upravlja tržište. Država, štoviše, potiče takav razvoj situacije izravnim i neizravnim sredstvima, a sve u cilju stvaranja tržišta kompetitivnog obrazovanja u kontekstu onoga što Philip Cerny naziva “kompetitivnom državom”; na taj se način u školstvu gaji konkurentnost između različitih subjekata, kako bi se održavalo tržište u ovom i ostalim sektorima, sve u skladu s neoliberalnom ideologijom. U najkraćem, država je aktivni igrač i nikamo nije otišla. Ona je, štoviše, najvažnija za održavanje neoliberalnog scenarija i često podcjenjujemo njezinu štetnost po građanstvo. Sve dvojbe koje su možda postojale odagnala je reakcija države tijekom financijske krize, kada su novcem poreznih obveznika spašavane banke, korporacije i bogati pojedinci, isti oni koji su uzrokovali cjelokupnu krizu nauštrb ostatka društva. Paulo Freire je vizionarski zaključio kako nas politika tjera na “stezanje remena” nakon što u nekoj zemlji daleko od nas dođe do kraha tržišta. Država je jednostavno promijenila svoju krinku, ali je njezina uloga u akumulaciji kapitala ostala netaknuta. Ideja da se država povukla u pozadinu je neoliberalni mit.

Prošle godine, povodom 38. godišnjice vojnog udara u Čileu i dolaska na vlast Pinocheta uz pomoć CIA-e te naknadnog uvođenja neoliberalnih mjera šok-terapijom po receptu američkog ekonomista Miltona Friedmana, taj ste događaj okarakterizirali kao prvi, simbolički 11. rujan. Što smo trebali naučiti iz tog slučaja?

Trebali smo naučiti kako postoji nemilosrdno i nasilno naličje kapitalizma te da je neoliberalizam rođen u kontekstu brutalnih fašističkih režima. Također smo trebali naučiti kako, unatoč demokratskom naličju, nikada ne treba podcijeniti permanentnu prisutnost i razmjere reakcionarnih snaga prisile. Čileanski predsjednik Salvador Allende napravio je upravo tu grešku, unatoč navodnim upozorenjima Fidela Castra. Recentna prisjećanja na 11. rujan 2001. potiču nas da se fokusiramo na vrijednosti na kojima je utemeljeno društvo, ali i da postavimo pitanje što je to u zapadnoj imperijalnoj politici što uzrokuje toliki gnjev u mnogim dijelovima svijeta, što je, na koncu, i dovelo do tako barbarskog napada na civile. No, trebali bismo se prisjetiti i ranijeg, “čileanskog 11. rujna” i svega što taj datum simbolički predstavlja u kontekstu načina na koji se zapadni ekonomski interesi provode po cijenu tolikog broja nevinih civila, ne samo u Pinochetovom Čileu nego i u ostatku Latinske Amerike te u Africi i Aziji. Ti zloglasni događaji i njihove neposredne posljedice razotkrivaju kako kritičko mišljenje i stvaranje demokratskih alternativa – kada ekonomski interesi, nauštrb ljudskih prava, zauzmu ključno vanjskopolitičko mjesto zapadnih zemalja – postaju njihovim prvim žrtvama. Siguran sam kako su kritičko mišljenje i vjerodostojne demokratske alternative postojale u snovima i narativima mnogih osoba, mladih i starih, koje su izgubili svoje živote ili jednostavno nestale u Čileu, Argentini ili, u novije vrijeme, u Istočnom Timoru i Turskoj. Upravo ti događaji pokazuju kako je veličanje demokratskih vrlina, prisutno u diskursu zapadnih zemalja, obična parodija.

U posljednjem poglavlju knjige bavite se kritičkom pedagogijom koju zastupate. Postoji li u današnjem kontekstu prostor za širu primjenu kritičke pedagogije i na koji bi se način ona mogla manifestirati?

Zadaća edukacije je da formira ljude kao socijalne aktere, a ne da ih jednostavno reducira na dvodimenzionalnost, u većini slučajeva na konzumente i proizvođače. Kritičnost je ključni element prave edukacije, koji upadljivo nedostaje u dominantnim diskursima. Nerijetko kritiziram europski diskurs cjeloživotnog učenja, posebno unutar Europske unije. Evo i zašt bit edukacije nije zarada, nego učenje kako živjeti potpunim životom i doprinositi razvoju demokratskoga društvenog prostora. Prostora koji je ugroženi privatizacijom i komodifikacijom. Što se tiče primjene kritičnosti o kojoj govorim, vjerujem da će recentne borbe, utjelovljene uOccupy pokretu, španjolskim indignadosima i Arapskom proljeću, nanovo aktualizirati pitanja društvenih klasa. Klase nigdje nisu nestale, one su stvarne i izrazito bitne. Ipak, mnogi pojedinci koji simpatiziraju “post-diskurs” pokušali su klasna pitanja predstaviti kao stvar prošlosti. Dakako, ne znači da u svijetu ne postoje brojni drugi važni oblici opresije o kojima treba razgovarati, ali imam osjećaj da ćemo uskoro svjedočiti sve većoj fokusiranosti na to kako kapitalizam služi kao totalizirajuća sila, koja strukturira pitanja spola, etničke i nacionalne pripadnosti, dok su klasna pitanja prisutna u transverzalnom obliku. S druge strane, trenutačno postoje mnogi pokreti koji sugeriraju kako različiti ljudi probijaju ideološku površinu neoliberalizma i kapitalističkog trijumfalizma, ljudi koji se mobiliziraju, stvarajući u tom procesu važne saveze. No, ostaje pitanje jesu li aktualni pokreti samo spontani odgovori ili je riječ o svjesnom usmjerenju: ako je riječ o potonjem, odakle ta svijest dolazi? To je pitanje koje je Antonio Gramsci konstantno postavljao.