Ni previše ni premalo

Povodom desetog izdanja Zagreb Film Festivala

Slojevit program desetog izdanja Zagreb Film Festivala na papiru je nudio podosta delicija, no u konačnici kvalitativna razina jubilarne edicije nije premašila one prethodnih nekoliko godina. Atraktivni sadržaji poput retrospektive špijunskih filmova uglavnom iz zemalja bivšeg Varšavskog pakta, ili tradicionalnih programa Moj prvi film (ove godine posvećen suvremenoj austrijskoj kinematografiji) i Velikih 5 (hit uraci iz velikih evropskih kinematografija), bili su hendikepirani prikazivanjem filmova s neizvornih formata, a u slučaju špijunskih i debitantskih filmova i vrlo neudobnim gledališnim prostorom Plesnog centra. Nije pomogla ni činjenica da se jedan od najhvaljenijih filmova festivala, “Reality” Mattea Garronea (“Gomorra”), prikazan u programu Velikih 5, pokazao kao poprilično razočaranje (stereotipna kritika Big Brothera, jednog od najfascinantnijih medijskih fenomena današnjice, koji je redovna meta mediokritetskih intelektualaca).

Žalopojke “pravih vjernika”

U ključnom natjecateljskom programu, onom dugometražnih igranih filmova, zadržan je standard: većina filmova bila je izrazito solidne izvedbe u izabranom poetičkom kontekstu, ali bitnih iskoraka iz te zlatne sredine bilo je vrlo malo. Pobjednik dugometražne igrane konkurencije, “Svi u našoj obitelji” Radua Judea, doista je najbolji film tog programa, a osim njega posebno isticanje zaslužuje i “Lore” Cate Shortland.

Jude je u nas već poznat po svom debiju “Najsretnija djevojka na svijetu”, no “Svi u našoj obitelji”, kojim je trijumfirao i u Sarajevu, diže ga do razine perjanica novog rumunjskog kina, Puiua, Porumboiua i Mungiua. Izuzev svojevrsnog prologa, cijeli se film odvija u stanu u koji razvedeni muškarac dolazi po svoju petogodišnju kćerkicu kako bi je poveo na more. No kako je malena imala visoku temperaturu, njezina baka i partner njezine majke to mu ne dozvoljavaju, a majčin povratak kući sve dodatno pogoršava. Iznimno vješto preplićući obiteljsku dramu s crnom komedijom, psihofizičku ružnoću odnosno neuglednost većine protagonista s onim humanijim u njima, te se maestralno snalazeći u skučenom no slojevitom prostoru radnje, Jude je s osloncem u vrsnim glumcima (osobito je dojmljiva mala Sofia Nicolaescu kao slatka i bistra djevojčica usred silnog meteža) polučio izvanredan uradak.

Australka Cate Shortland, čiji je krasni debi “Salto” svojedobno prikazan na ZFF-u, novi je kino-film uspjela zgotoviti tek osam godina kasnije, i to u Njemačkoj i na njemačkom jeziku, ali prema romanu britanske spisateljice njemačko-australskog porijekla Rachel Seiffert. Kao i u debiju, Cate Shortland povezuje poetičnost i naturalizam te ponovno u središte narativa postavlja mladu bjeloputu i plavokosu, ovaj put i plavooku protagonisticu (odlično je utjelovljuje Saskia Rosendahl), no umjesto u suvremenosti, radnja se zbiva na samom kraju Drugog svjetskog rata i prati četvoro djece iz nacističke obitelji prepušteno samima sebi, koji kroz opustošenu Njemačku pokušavaju stići do utočišta, bakine kuće na sjeveru zemlje. Ruku na srce, intenzivno inzistiranje na stilskoj poetičnosti kontrapunktiranoj surovom okružju, kako film dalje odmiče, poprima manirističke značajke, a svršetak s uništavanjem simbola malograđanštine odjekuje prilično klišeizirano, međutim usprkos tome autoričin osjećaj za detalje i prozračno slikanje kamerom fascinira. Tim prije što filmove ovakve vrste ne viđamo često na našim festivalima.

S prostora bivše Jugoslavije pristigla su dva filma, ultrakontroverzni “Klip” Maje Miloš o kojem smo već pisali, te novi rad autorice “Snijega” Aide Begić, “Djeca”. Potonje ostvarenje, nagrađeno u uglednom kanskom programu Izvjestan pogled posebnom nagradom (“Snijeg” je u tom programu svojedobno pobijedio), iznova pokazuje da je Aida Begić darovita redateljica koja u novom uratku suvereno rabi poetiku modernog (urbanog) realističkog filma, ali opet ima problema s idejnom i dramaturškom razinom. U priči o sestri vjernici koja se “pokriva” i njezinom neprilagođenom mlađem bratu, što su u prošlom ratu ostali bez roditelja, mlada autorica, i sama “pokrivena” vjernica, promovira vizuru po kojoj su u današnjem Sarajevu vjernici tradicionalisti marginalizirani i u najmanju ruku neshvaćeni, ako ne i šikanirani od sekularne većine. Taj osjećaj ugroženosti “pravih vjernika” neodoljivo podsjeća na žalopojke Katoličke crkve u nas, samo dok se one ovdje, kao i bilo gdje u “staroj Evropi”, uglavnom smatraju reakcionarnima, doživljaj se mijenja kad istovrstan pogled upućuje predstavnica islamske vjerske tradicije.

Autor susreće svoje likove

To po tko zna koji put svjedoči o posebnom tretmanu bosanskih muslimana, uzrokovanom ne samo njihovim silnim stradanjem u zadnjem ratu nego, poznato je, još više osjećajem odgovornosti za to stradanje koji gaje stare članice Unije. Drugačije, teško da bi u Cannesu prošlo Aidino usputno žigosanje majke punkerice kao hladne kučke koja se ne brine za vlastito dijete (za razliku od junakinje vjernice koja daje cijelu sebe da brata izvede na pravi put), kao i happy end u kojem se tokom filma nagomilani problemi lakonski rješavaju ulaskom dobrog muškarca (dakako vjernika) u junakinjin život, zahvaljujući čemu, kao i u “Snijegu”, egzistencija dobiva puni smisao. Zanimljivo je i da Aida Begić u svom filmu pokrivenu vjernicu pokazuje ne samo kao moralno, nego i estetski/erotski superiornu – scena u kojoj protagonistica (odlična Marija Pikić) skida maramu, naime, pokazuje koliko je ljepša i erotičnija s njom nego bez nje, koliko joj “zamotanost” i na tom planu daje prednost pred nepokrivenim ženama, što je doduše najsimpatičniji ideološki sastojak “Djece”.

Naposljetku, posebno isticanje donekle zaslužuje i novi film američkog tandema Jonathan Dayton – Valerie Faris, “Ruby Sparks”. Dobro znana “dekonstrukcijska” metoda autora koji susreće svoj(e) lik(ove), ovdje je dobila svježu inačicu kroz priču o mladom piscu bestselera koji stvara književni lik po vlastitoj ljubavnoj mjeri, pri čemu taj lik oživljava i postaje stvaran ne samo za svog autora nego i sve druge, a problemi nastaju kad se istovremeno romaneskna i stvarna djevojka počne osamostaljivati. Kao i u svom prethodnom ostvarenju, velikom indie hitu “Mala miss Amerike”, Dayton i Faris odveć su didaktični za dobro filma, ali zanatska izvedbena suverenost i dojmljiv ugođaj koji kreiraju pretežu na stranu pozitivnog doživljaja njihova uratka.