Oči širom zatvorene

Kako, usprkos suprotnim najavama i obećanjima, jača sveopća kriza neoliberalnog kapitalizma, sve se češće – i to ne samo u Hrvatskoj – javljaju dušobrižnički glasovi koji upozoravaju ili na žilavost “komunističkih struktura i kadrova” koje se nije lustriralo ili, pak, na javljanje novih, opakom ideologijom zavedenih, pristaša sustava koji se po imenu održao još u Kini i na Kubi i, u vrlo specifičnom obliku totalitarizma, u Sjevernoj Koreji. Pa bi se moglo zaključiti kako bauk komunizma kruži ako ne svijetom, a ono svakako Evropom i kako je to glavna opasnost s kojom smo danas suočeni. A ništa nije dalje od realnosti.

Brani se neobranjivo

Glavna je opasnost nesposobnost onih koje bi se, u skladu s pravilima demokracije, trebalo smatrati odgovornima i pozvanima da priznaju – najprije sami sebi – kako brane neobranjivo i to još posve pogrešnim metodama. Oni, naime, brane sustav, bez obzira na to što je njemu imanentno da periodično rađa krize, i to na način da obuzdavaju potrošnju, čime stežu omču oko vrata proizvodnji, dakle – u konačnici – zaustavljaju razvoj i napredak. Umjesto toga, oni vide samo kako jača socijalni bunt, kako demonstracije protiv mjera drakonske štednje kojima se pokušava spasiti sistem, a na račun živih ljudi (umjesto da je obratno!) postaju sve nasilnije i kako se počinje javljati solidarnost između demonstranata u jednoj zemlji s onima u drugoj ili drugima. Za sada (još!) te demonstracije imaju uglavnom lijevi pečat, što i nije začuđujuće.

Obespravljenom radniku koji je ostao bez posla, koji je zbog toga što ne može otplaćivati kredit za kuću ili stan s obitelji završio na ulici, takvom je čovjeku lijeva ideologija, umjerena ili radikalna, svakako najbliža. I zato se na zid malja opasnost od komunizma koji – objektivno gledano – niti je ikada igdje bio ostvaren, niti igdje danas postoji. No, kako je komunizam kroz desetljeća borbe protiv onoga što je nosilo to ime postao sinonim za ugrožavanje svih vrijednosti i “vrijednosti” zapadnog, kapitalističkog svijeta, posegnulo se – u oprobanim političko-propagandnim radionicama – za provjerenim sredstvom: uvjeriti ljude kako im opet prijeti opasnost od ideologije i poretka koji su, onako kako su ih realizirali boljševizam i njegove podvarijante (od kojih je jugoslavenska svakako bila najblaža i gotovo liberalna) doista uskraćivali građanima neka od osnovnih ljudskih prava, odnosno održavali svoju vlast i gaženjem tih prava.

U borbi protiv prosvjednika koje je na ulicu i u demonstracije poslao upravo taj poredak koji se, kao, štiti od komunizma, vladajućim je političko-ekonomskim oligarhijama desnica dobrodošao i poželjan partner. Upravo to objašnjava činjenicu da Evropska unija vrlo nerado, mlako i rijetko reagira na sve očitije i agresivnije organiziranje i nastupanje desnih, fašistoidnih snaga u praktički svim tzv. tranzicijskim zemljama (Hrvatska, nemojmo se zavaravati, nije iznimka, mada nije ni u prvim redovima). Tu se onda poseže za floskulama o slobodi javnog izražavanja mišljenja, slobodi medija i tome slično. A do kojeg se apsurda može dotjerati fraza o osobnim slobodama i pravu pojedinca da odlučuje o sebi (i da ne dozvoli državi da se miješa u njegov život) najbolje se vidjelo u Sjedinjenim Državama, gdje je predsjednik Barack Obama teškom mukom, i uz optužbe da uvodi socijalizam, uspio ostvariti svoje predizborno obećanje o proširivanju obaveznog zdravstvenog osiguranja na sve građane. Dakle, srušio je sustav temeljen na jednostavnoj, ali krajnje neljudskoj formuli: ako hoćeš – plati, pa ćeš imati i zdravstveno osiguranje, ako nećeš (zapravo ne možeš) – nemoj, pa umri na ulici, ali mi branimo tvoju slobodu da odlučuješ o sebi.

Uništena socijalna država

Isti oni – i njima slični – koji su u Obaminom obaveznom zdravstvenom osiguranju vidjeli uvođenje socijalizma, ne vide ništa loše u netoleranciji na bilo kojoj osnovi, u ksenofobiji, u jasno ili prikriveno demonstriranom rasizmu, u povijesnom revizionizmu koji kulminira u negiranju holokausta i ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti što ih je počinio naci-fašizam sa svojim saveznicima raznih boja i provenijencija u Drugom svjetskom ratu. Gotovo da bi se moglo pomisliti kako su pristaše naci-fašizma napokon dočekali ono čemu se Hitler uzaludno nadao u svojem berlinskom bunkeru 1945. – da postanu saveznici zapadnih demokracija (zapravo kapitalizma) u borbi protiv onoga što će se kasnije nazvati komunističkim blokom i što će se kao kula od karata urušiti početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, u prvom redu zbog vlastitih promašaja, ali svakako ne i bez pomoći sa strane.

Da budemo do kraja jasni: nije stvar u tome što je komunizam loš sustav (onako kako je zamišljen), nego u tome što je bio loš i neprihvatljiv način na koji su vladajuće garniture Istoka provodile svoju verziju tog sustava. Zaboravlja se pritom notorna činjenica da su zapadnoevropski socijaldemokrati slali ekspertne delegacije u “revizionističku” Jugoslaviju kako bi izučavale model radničkog samoupravljanja, jer su u njemu vidjeli mogući zametak bolje socijalne države no što su je sami imali. U međuvremenu, i samoupravljanje i Jugoslavija su propali (što je priča za sebe), a korporativni sustav koji se nametnuo kao “kapa” državnom, socijalnu je državu u zemljama neoliberalnog modela gotovo uništio.

Mada se u ovom trenutku čini kao da su prosvjednici na ulicama zapadnih metropola lijevo orijentirani, ne treba smetnuti s uma činjenicu da su to zapravo u većini ljudi bez čvrste ideologije, koje su na ulicu izveli bijeda i očaj i da će ti ljudi biti spremni poći (a to se već počinje događati) i za prepoznatljivo desno orijentiranim liderima, ako im ukažu prstom na neprijatelja: stranca i drugačijeg i ako im obećaju ono što im je neoliberalni kapitalizam tako nemilosrdno uzeo – red, rad i mir. I to je ona stvarna opasnost nad kojom bi se (već) danas valjalo zamisliti. Reći u sadašnjim prilikama da Evropa širom zatvorenih očiju srlja u neofašizam, braneći se od nepostojećeg komunizma, bilo bi svakako preuranjeno, a i pretjerano. Ali, upozoriti na mogućnost da se to već sutra može dogoditi, nikako nije preuranjeno. Dapače. Jer, budemo li i dalje imali širom zatvorene oči, moglo bi se dogoditi da onoga trenutka kada ih otvorimo bude prekasno.