Pitka voda i privatizacijska sloboda
Na periferiji eurozone i vidnog polja hrvatskih medija, ekonomske politike prezaduženih država odavno su se svele na refleksno servisiranje zahtjeva moćnih kreditora. U takvim okolnostima, rasprodaja državne imovine i privatizacija javnih dobara ključni su manevri: “naš najviši prioritet”, kako je to precizno i bez retoričkog kamufliranja sažeo grčki ministar financija Yannis Stournaras. Željeznice, industrija plina, nacionalna lutrija, otoci, zgrade veleposlanstava: već prvi zajam od 110 milijardi eura, koji je Trojka (Evropska komisija, Međunarodni monetarni fond i Evropska centralna banka) odobrila Grčkoj u maju 2010., uvjetovan je privatizacijom državnog vlasništva vrijednog čak 50 milijardi. Portugal je, s druge strane, sredinom prošle godine dobio nešto manju posudbu – 78 milijardi eura – pa je i ucjena blaža: sporazum zahtijeva rasprodaju imovine u vrijednosti od pet milijardi.
Ofenziva privatnih investicija
Premalo za lokalne kompradore, koji su odmah pokazali zavidnu razinu entuzijazma i najavili da će normu uspješno prebaciti. Počeli su, dakle, udvornički, a nastavili udarnički: prvo je 21 posto dionica velike energetske tvrtke EDP prodano za dvije i pol milijarde eura kineskoj korporaciji u državnom vlasništvu, potom su China State Grid i Oman Oil postali vlasnicima četrdesetpostotnog udjela u drugom energetskom gigantu, REN-u. Do kraja godine očekuju se još privatizacije nacionalne avioprijevozničke kompanije TAP i portugalskih aerodroma, koordiniranih unutar tvrtke APA. Slijede banka CGD, komunikacijske tvrtke CTT i RTP, prijevoznik CP Cargo a, po svemu sudeći, i izrazito kontroverzna komercijalizacija javne televizije i radija…
Neizbježno naličje ofenzive privatnih investicija, jedne od najvećih u evropskoj povijesti, relaksiranje je cijena u skladu s kriznim tržišnim okolnostima i paralelno nemilosrdno rezanje radničkih i socijalnih prava, kako bi se motivirali oprezniji investitori. Portugalske su se plaće tako radikalno smanjivale dok su porezi rasli, radno je vrijeme produženo za pola sata, eliminirana su tri dana godišnjeg odmora, a pokušaj ukidanja regresa i dodataka za praznike propao je tek nakon što ga je sud proglasio protuustavnim. Popis brutalnih mjera u Grčkoj je, naravno, znatno duži, ali sasvim ga je dovoljno svesti na jedan podatak: dvadesetpostotni rast stope samoubojstava od početka krize naovamo.
Redovni masovni prosvjedi koji nerijetko završavaju sukobima s policijom, privođenjima i plotunima vodenih topova očito nisu dovoljni da se politika imperativne privatizacije zaustavi. Čini se, ipak, kako postoji granica nakon koje ideološke mantre o većoj učinkovitosti privatnog sektora i neophodnoj fleksibilizaciji tržišta rada posve gube na uvjerljivosti: ta bi granica vrlo lako mogla biti povučena u borbi protiv privatizacije voda. Vidjeli smo to na prošlogodišnjem talijanskom referendumu, kada ni pritisak evropskih institucija, ni poslovni interesi moćnih multinacionalki, ni snažna kampanja domaćih političkih elita nisu bili dovoljni za daljnju liberalizaciju tržišta vodnih resursa i vodovodne infrastrukture: građani su se angažirali i, predvođeni Talijanskim forumom pokretâ za vodu, odbacili prijedlog s čak 96 posto glasova. Danas, kada sporazumi Trojke s Portugalom i Grčkom prizivaju komercijalizaciju tamošnjih hidroindustrija, iznova se organizira pritisak odozdo. Međunarodna mreža više od dvadeset uglednih organizacija i udruga posvećenih obrani javnih dobara još je u maju poslala otvoreno pismo Evropskoj komisiji, tražeći od nje da prestane prisiljavati zadužene države na privatizaciju; time, naime, osim što ugrožava dostupnost elementarnog resursa, krši i zakonske propise koji garantiraju njenu nepristranost u pitanju vlasništva nad vodama. Odgovor je stigao tek krajem prošlog mjeseca, nakon niza upozorenja i prijetnji tužbama, a u njemu se – uz neizostavna tehnobirokratska fraziranja o “efikasnosti poslovanja”, “kompetitivnosti ekonomije” i “privlačenju izravnih stranih investicija” – nedvosmisleno postulira da “Komisija vjeruje kako privatizacija javnih usluga, uključujući tvrtke za snabdijevanje vodom, može donijeti društvene prednosti”.
Pariški slučaj
Prošlog tjedna, udruge su se stoga iznova javno obratile Oliju Rehnu, Joséu Manuelu Barrosu, Janezu Potočniku i drugim istaknutijim članovima EK-a, a njihovo je novo pismo značajno zato što se poziva na istraživanja koja dokazuju da prodaja voda nimalo ne doprinosi smanjenju duga i da razvijenije ekonomije trenutno zapravo preokreću trend privatizacije iz devedesetih, vraćajući vodovode pod javni nadzor. Tek tako je, uostalom, u Parizu 2010. zaustavljen dugogodišnji trend poskupljenja, započet kada je sredinom osamdesetih tadašnji gradonačelnik Jacques Chirac prodao gradski vodovod dvjema velikim korporacijama: u međuvremenu, cijena usluga bez ikakvog je ekonomskog opravdanja narasla za čak 260 posto, da bi već u prvoj godini nakon što je vraćena u vlasništvo građana pala za osam posto.
Nešto slično dogodilo se u tvrtkama koje se brinu za opskrbu dva najveća grčka grada, Atene i Thessalonikija, nakon prodaje prvog paketa dionica stranim ulagačima: cijene su narasle između 250 i 300 posto, broj radnika je prepolovljen, obećana ulaganja u infrastrukturu nikada nisu pokrenuta…
Nema sumnje da se ovakve tendencije mogu samo zaoštriti proda li država pod pritiskom Trojke većinski udio u tim tvrtkama, kao što je sasvim izvjestan sličan razvoj događaja u nacionalnoj kompaniji Aguas de Portugal: prepuštanje vodoopskrbe logici profita nikada i nigdje nije ciljalo na korist stanovništva. Ali je zato znalo pokretati iznimno snažne i uspješne pokrete otpora; kao u Italiji, kao u čuvenom bolivijskom “ratu za vodu” početkom stoljeća. Uspije li taj otpor na evropskoj periferiji, mogao bi postati katalizatorom šire društvene mobilizacije. Ne uspije li, prosvjedi će se nesumnjivo nastaviti, ali tada bismo vrlo lako mogli vidjeti jednu od ciničnijih slika recesijskih godina: policijske odrede koji na atenskim, lisabonskim ili rimskim ulicama gađaju demonstrante vodenim topovima, uvećavajući svakim plotunom profit nadležne korporacije.