Pokrajine

Komemoracija za žrtve ustaškog terora na Bilogori

Mjesto prvih zločina u NDH

Upravo ovdje Nezavisna Država Hrvatska izvršila je svoje prve zločine: krajem aprila 1941. prvo masovno hapšenje stanovništva Grubišnog Polja i pokolj u Gudovcu kraj Bjelovara, rekao je Dušan Bastašić, predsjednik Udruženja “Jadovno 1941” iz Banjaluke

Krajem rujna 1942. režim Nezavisne Države Hrvatske ofenzivom na Bilogori, u kojoj je sudjelovalo oko pet tisuća ustaša, domobrana i Nijemaca, u koncentracione logore Jasenovac i Sisak potjerao je približno tri tisuće stanovnika Grubišnog Polja i okolice, najviše žena, djece i staraca. Tih je dana po bilogorskim livadama, njivama, poljima i na kućnim pragovima pobijeno i u zajedničke grobnice bačeno oko 500 osoba: u Grubišnom Polju 69, Malom Grđevcu 62, Sibenku 87, Velikoj Peratovici 67, Topolovici 66, Gakovu 48, Maloj Peratovici 37, Brzaji 32, Velikoj Dapčevici 31, Maloj Dapčevici 32 i Lončarici 15.

Vagonima u smrt

Sedamdeset godina kasnije, točno na dan pokolja, 28. rujna, preživjeli sudionici likvidacija, potomci i rodbina ubijenih, članovi Zavičajnog udruženja “Bilogora” iz Beograda i Udruženja građana “Jadovno 1941” iz Banjaluke te predstavnici udruženja srpskih organizacija i antifašističkih udruga iz Hrvatske komemoracijom i parastosom na mjestima stradanja prisjetili su se nedužnih žrtava. U hramu Svetog velikomučenika Georgija novi grubišnopoljski paroh Danijel Nikolić služio je parastos čitajući sva imena ubijenih.

Kraj zgrade bivše željezničke stanice, mjesta s kojeg su ljudi 1941. i 1942. godine u kompozicijama stočnih vagona odvođeni u logore smrti, sudionike komemoracije u ime domaćina pozdravili su zamjenik gradonačelnika Grubišnog Polja Branko Kašić i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Darko Karanović. Taj kolodvor, na čijoj zgradi je do Domovinskog rata stajala spomen-ploča u znak sjećanja na žrtve fašističkog terora postavljena 1959. godine, za stanovnike Grubišnog Polja paradigma je boli i smrti.

Neposredno nakon proglašenja NDH, na inicijativu ovdašnjeg župnika Petra Civjanovića, a prema uputama advokata-logornika dr Luje Stahuljaka, na insinuaciju da Srbi kotara Grubišno Polje pripremaju đurđevdanski ustanak, iz Zagreba su 26. aprila navečer na grubišnopoljsku stanicu stigli šef zagrebačke policije Ivica Šarić i Dido Kvaternik s odredom od 120 policajaca. Iste noći počela su hapšenja.

– Upravo ovdje NDH je izvršila svoje prve zločine: krajem aprila 1941. prvo masovno hapšenje stanovništva Grubišnog Polja i pokolj u Gudovcu kraj Bjelovara – rekao je na komemoraciji Dušan Bastašić, predsjednik Udruženja “Jadovno 1941” iz Banjaluke.

Ozakonjene likvidacije

Bilogorski Srbi odvođeni su u Zagrebački zbor, a odatle u koprivnički logor Danica čiji su bili prvi zatočenici. Krajem juna transportirani su u Gospić, a zatim većina njih u logor Slana na otoku Pagu. Prema iskazima svjedoka, polovinom jula ukrcani su na brodove za prijevoz pijeska, dio je pobijen u vodama Paških vrata, a većina u jamama velebitskog podgorja.

Prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu, od 1941. do 1945. ubijeno je 2.694 Srba s područja Grubišnog Polja, što je 86,7 posto svih žrtava Drugog svjetskog rata s tog područja. Među njima je 318 djece, od kojih je preko 60 posto predškolskog uzrasta. No to nisu ni približno konačne brojke, već rezultati poimenične identifikacije.

Kraj stratišta Trandlerova djetelina, gdje je ubijeno 26 osoba, i Kišov jarak, u kojem su život skončale 33 nevine žrtve, govorio je dr Milan Bastašić, jedan od preživjelih svjedoka i autor knjige “Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991”.

– Žrtve, uglavnom žene i djeca, morale su sjesti prije strijeljanja, a prema naredbi ustaša pokopali su ih Romi. Nekolicina je uspjela preživjeti, a mene i sestru spasio je Hrvat, državni službenik Marijan Andrijašević. Dok smo gledali u ustaške puščane cijevi, odveo nas je uz pogrde krvnika – ispričao je Milan Bastašić.

Spomen-ploče još nisu vraćene

ime Srpskog narodnog vijeća prisutnima se obratila Aneta Lalić, naglasivši nužnost vraćanja obilježja uklonjenih ili devastiranih u ratu 1991-1995.

– Još uvijek nemamo dozvolu da na to mjesto vratimo obnovljene spomen-ploče. Pamćenje srpske zajednice ne smije istovremeno biti zaborav većinskog naroda. Mjesta stradanja moraju postati mjesta sjećanja, ali i mjesta savjesti sviju, bez obzira na etničke, konfesionalne ili neke druge razlike – rekla je Aneta Lalić i dodala kako će SNV ustrajati na tom zadatku.

Goran Gazdek

Antifašistička obljetnica u banijskoj šumi Šamarici

Zakletva u srcu okupirane Evrope

Tekst svečane izjave mladih banijskih partizana, prvi put izgovoren na Čavića brdu u Šamarici, uskoro su preuzele sve partizanske jedinice u osnivanju na području Hrvatske, ali i cijele Jugoslavije

Zaklinjem se da iz ruke neću pustiti oružje sve dok posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju… Ako prekršim ovu zakletvu, neka sramotno padnem od ruku svojih drugova! – tako glasi prva partizanska zakletva koju su banijski borci položili na Čavića brdu u Šamarici 28. rujna 1941. Tekst ove svečane izjave uskoro su preuzele sve partizanske jedinice u osnivanju na području Hrvatske, ali i cijele Jugoslavije.

Na istom mjestu, duboko u šumovitom srcu Banije, antifašistički borci i antifašisti Petrinje nedavno su obilježili 71. obljetnicu polaganja prve partizanske zakletve, položeni su vijenci, evocirane su uspomene, a razvilo se i partizansko kolo.

Od 200 partizana, djevojaka i mladića, uglavnom između 16 i 20 godina, koji su tog dana položili zakletvu, danas ih je živo samo petero: Dara Janeković, Stanko Rebrača, Nikola Mraković Učo, Slavko Janeković i Živko Juzbašić.

– Imao sam 17 godina i evo, upravo ovdje sam stajao kada je čitan tekst zakletve – prisjeća se Živko Juzbašić, jedini od preživjelih koji je prisustvovao obilježavanju 71. godišnjice zakletve.

– Još i danas te mi riječi odjekuju u srcu. Kada zatvorim oči, vidim ovdje svoje drugove, sve odreda neodraslu banijsku mladost, koje više nema. U povijesti ovih, a i svjetskih prostora, izgovoreno je mnogo zakletvi, manje ili više ispunjenih, ali naša partizanska zakletva izrečena tog jutra na Čavić brdu održana je do kraja i svaka njena riječ poštovana je poput svetinje. Drago mi je da petrinjski antifašisti ne zaboravljaju ovo mjesto i ono što se ovdje dogodilo, no istovremeno obuzima me tuga kada ovdje, na Šamarici, vidim porušene ostatke spomen-doma i hotela, zarasle u šikaru i potpuno zapuštene. Mnogo je školskih sati povijesti ovdje održano i mnogo je prijateljstava ovdje sklopljeno. Danas je sve sablasno i pusto, jedva da se zapuštenom cestom može doći – rekao je Juzbašić.

Da nisu zapušteni samo objekti, već i prava antifašističkih boraca iz Drugog svjetskog rata podsjetio je Milorad Bojčetić, predsjednik Saveza udruga antifašističkih boraca i antifašista Sisačko-moslavačke županije.

– Od osamostaljena Republike Hrvatske prošlo je gotovo 20 godina i upravo toliko svjedočimo oduzetim pravima učesnicima Narodnooslobodilačke borbe, posebno ratnim vojnim invalidima iz NOB-a. Onima koji su u invalidskim kolicima ili su potpuno nepokretni, prema važećem Zakonu, ne može se priznati više od 50 posto invalidnosti. Jednako tako, odgovorni zatvaraju oči pred činjenicom da u Hrvatskoj ima više od 3.000 porušenih partizanskih spomenika i spomen-domova, a ne sjećam se da je neki od njih obnovljen ili da je netko odgovarao za njihovo rušenje – kazao je Bojčetić.

Vladimir Jurišić

Olakšanje za mještane Korduna

Uhapšen osumnjičeni za Španovićevo ubojstvo

Policajci Karlovačke policijske uprave u nedjelju, 30. septembra na području općine Vojnić pronašli su i uhapsili 35-godišnjeg državljanina Bosne i Hercegovine kojeg se sumnjiči za ubojstvo počinjeno sredinom aprila u mjestu Krstinji. Četiri i pol mjeseca nakon ubojstva 75-godišnjeg Momčila Španovića, karlovačka policija je u saradnji sa bosanskohercegovačkim kolegama i Interpolom identificirala ubojicu, ali on nije odmah uhapšen jer je bio u bijegu. Mjesec dana nakon toga, odnosno pet i pol mjeseci nakon počinjenog ubojstva on je i uhapšen.

U šturoj informaciji policija još navodi da je uhapšenik u ponedjeljak, 1. oktobra predan pritvorskom nadzorniku, što znači da je smješten u istražni zatvor, pretpostavlja se u Karlovcu, jer je uhapšen na području Karlovačke županije. O detaljima i motivima ovog okrutnog ubojstva saznat će se više nakon ispitivanja osumnjičenika.

M. C.

Stinin seminar u Iloku i Vukovaru

Nacionalne manjine i prekogranična saradnja

Uloga nacionalnih manjina u poticanju i razvoju prekogranične saradnje i regionalne stabilizacije naslov je trećeg edukativnog seminara što je u organizaciji splitskog Instituta Stine održan prošlog vikenda u Iloku i Vukovaru. Suorganizator seminara bio je Savjet za nacionalne manjine.

Seminar je održan u sklopu projekta “Jačanje javne svijesti o multietničnosti kao pozitivnom socijalnom kapitalu u razvoju povratničkih lokalnih zajednica”, a financiran je od strane EU-a iz IPA programa 2009. Prisustvovalo mu je tridesetak sudionika iz manjinskih organizacija i vijeća (Srbi, Česi, Slovaci, Rusini, Romi…), te predstavnika lokalne i regionalne uprave i samouprave, uglavnom sa područja zapadne i istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Izneseni su brojni primjeri dobre prakse, ali i cijeli niz loših iskustava i nelogičnosti u nekim zakonskim odredbama te brojni problemi sa kojima se susreću pripadnici manjinskih zajednica u ostvarivanju nekih prava i suradnji s matičnim državama.

Dragutin Babić iz zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti govorio je o “Susjedstvu, manjinama i evropskim integracijama”, a Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, o “Nacionalnim manjinama kao mostovima regionalne saradnje”. “Proces povratka u kontekstu regionalne saradnje, obnove i razvoja: između proklamacije i stvarnosti” bio je naziv predavanja Slobodana Uzelca, bivšeg potpredsjednika Vlade, dok je Milan Ivanović govorio o “Umrežavanju, sektorskoj saradnji i edukaciji –pretpostavkama za uspješno korištenje sredstava za prekogranične EU projekte”.

M. Cimeša

Jubilarna deseta manifestacija u Belom Manastiru

Baranjski Sajam obrtnika

Na belomanastirskom Trgu slobode nedavno je održan jubilarni deseti Sajam obrtnika i poduzetnika Baranje, koji je uspješno organiziralo Udruženje obrtnika Baranje i na kome je bilo više od 80 izlagača iz Slavonije i Baranje. Na Sajmu je učestvovalo i belomanastirsko Kolo srpskih sestara “Sveta Jelena Dečanska”, na čijem su štandu bile izložene rukotvorine koje su izradile njegove članice, a koje su i prodavale kolače specijalno ispečene za tu priliku. Otvaranje Sajma uveličao je nastup HKUD-a Beli Manastir.

Velikom broju posjetilaca izlagači su na gledanje i kupnju ponudili sve i svašta: burad, kolače, lavandu, lepinje, med, pletene košare, ručne radove, sok od bazge, spiralni čips, vino, zimnicu… Neke udruge i institucije postavile su edukativne štandove, a ponudu su povećali i antikvari, filatelisti i numizmatičari.

J. Nedić

Deveta likovna kolonija “Đola 2012”

Saradnja Darda – Karlovac

Sjajna ideja, sjajna izložba. Tim bismo rečima mogli opisati devetu likovnu koloniju “Đola 2012” koja je u organizaciji SKD-a “Prosvjeta” pododbora Darda održana u Srednjoj školi u Dardi. I ove je godine likovna kolonija na grupnoj prezentaciji ostvarenja okupila respektabilna 34 slikara.

Dva pododbora “Prosvjete”, iz Darde i Karlovca, dosetila su se da se zajedničkim snagama predstave široj kulturnoj javnosti, a likovna kolonija koja je održana u Dardi bila je uzvratna s obzirom na to da je prva organizovana u Karlovcu. Saznavši da se u Dardi nalazi puno slikara, Karlovčani su prošlo leto kontaktirali i nedugo zatim ugostili baranjske slikare, i tako je rođena želja za nastavkom saradnje koja je, na poziv profesora Mirka Markovića, predsednika pododbora Darda, rezultirala uzvratnom posetom.

Gosti iz Karlovca bili su ganuti prijemom domaćina i sudeći po tome, zajednička je izložba trajno povezala likovne zanesenjake iz dvaju gradova. U želji da što širi auditorijum kulturne javnosti uživa u slikama nastalim kroz prijateljstvo dvaju pododbora, izložba će biti postavljena i u Osijeku, Vukovaru i Belom Manastiru.

Zoran Popović

Iskustva baranjske studentice s pohađanja intenzivnog tečaja njemačkog jezika u Berlinu

Učenje s uživanjem

Dvadeset i tri godine prošlo je od rušenja Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke i u razgovoru s lokalnim ljudima nisam primijetila da vrijeme mjere prema onome što se dogodilo prije i poslije rušenja zida. Na to bismo se i mi mogli ugledati

Postoje razne škole stranih jezika, ali najbolji način za učenje jezika je boravak u zemlji u kojoj se jezik govori. Za njemački jezik na raspolaganju su tri zemlje, koje nude puno tečajeva, ali ako se želi ići na nešto provjereno, poznato i s tradicijom, to je onda sigurno Gete-Institut, koji ima podružnice diljem Njemačke. Treba samo izabrati željeni tečaj i destinaciju, to platiti i sve je spremno za put.

Moj izbor: Berlin

Odlučila sam se za dvotjedni intenzivni tečaj njemačkog jezika i kulture, ali sam se oko same destinacije malo dvoumila budući da sam u Njemačkoj bila samo jednom, pa sam htjela posjetiti različite gradove. Nakon dvoumljenja između Minhena i Berlina, odlučila sam se za njemačku prijestolnicu. Prilikom prijave na tečaj možete se prijaviti i za smještaj, koji onda pronalazi Gete-Institut, tj. smješta vas u sobu kod neke žene ili muškarca koji obično žive sami.

Budući da nemam ama baš nikoga u Berlinu, prijavila sam se i dobila sobu kod jedne vrlo fine žene. Nisam, međutim, znala da je njen inače lijep stan smješten bogu iza nogu i da ću svako jutro morati promijeniti dvije linije U-Bana i jedan S-Ban te da ću se tako truckati sat vremena. Zato sam se svaki dan prisjećala da meni toliko vremena treba od Belog Manastira do Osijeka i nazad, ali sve su to muke nas iz malih gradova kada odemo u neku metropolu.

Prvi dan dolaska u Gete-Institut rezerviran je za upoznavanje s radom Instituta, sa samim tečajem i s kulturnim mogućnostima koje se nude u popodnevnim satima za sve polaznike (zajedničko obilaženje berlinskih znamenitosti, druženje, gledanje filmova, predavanja i sl.). Uz sve to, prvi dan rezerviran je i za inicijali test kako bi se polaznici svrstali u odgovarajuće stupnjeve. Test se sastoji od dva pisana dijela i intervjua. Jedan dio obuhvaća gramatiku i razumijevanje, a drugi pisanje eseja. Idući dan polaznik saznaje na kojem je stupnju i tada počinju i predavanja, koja traju deset dana, od 8.30 do 13 sati, s dvije pauze. Zapravo, to je veoma malo vremena u kojem treba pokriti puno stvari te se neke ne stignu obraditi. Ipak, nauči se jako puno.

Iako je moje znanje njemačke gramatike i sintakse dosta dobro, imala sam puno problema s konverzacijom zbog manjka riječi, a i bojala sam se pričati, kao da će me netko istući ako ne kažem sve ispravno. Deset dana provedenih s Francuzima, Talijanima, Španjolcima, Amerikancima i Nizozemcima, s kojima sam pričala njemački čak i pod pauzom, puno je pridonijelo poboljšanju moje konverzacije.

Impresivni Bundestag

Dva tjedna nisu, naravno, mogla proći bez obilazaka tradicionalnih berlinskih znamenitosti: Brandenburških vrata, TV-tornja, spomenika ubijenim Židovima u Drugom svjetskom ratu, čekpointa Čarli – nekadašnje granice na kojoj su stranci prelazili iz Zapadnog u Istočni Berlin. Vrhunac mog obilaska bila je zgrada njemačkog parlamenta, Bundestaga ili Rajhstaga, jedne od najljepših zgrada koje sam do sada posjetila.

Iz Njemačke se ne možete vratiti a da niste jeli “bratvurst”, a najbolje mjesto za to nalazi se u glavnoj ulici Unter den Linden, odmah do Brandenburških vrata. Pozdravite s “dobar dan” i fino ćete se najesti za male pare, jer restorančić drže naši ljudi. Nemojte se obazirati na gunđanje ljudi iza vas u redu. Tko im je kriv što nisu naši, pa da i oni mogu platiti manje od ostalih!

Dvadeset i tri godine prošlo je od rušenja Berlinskog zida, ujedinjenja Berlina i cijele Njemačke i u razgovoru s lokalnim ljudima nisam primijetila da vrijeme mjere prema onome što se dogodilo prije i poslije rušenja zida, niti više o tome pričaju. To je nešto na što bismo se i mi ovdje mogli ugledati.

Moja njemačka avantura brzo je završila. S puno boljim znanjem njemačkog jezika vratila sam se kući, bogatija za još jedno jezično i kulturno iskustvo.

Sonja Nedić

Obeleženo četrdeset godina od osnivanja Košarkaškog kluba Borovo

Novi zalet borovske košarke

Proslava ovog značajnog jubileja bila je prilika da se bivši saigrači vide prvi put nakon 20 ili 30 godina i evociraju uspomene

Svečanom sednicom kojoj je prisustvovalo oko 200 sadašnjih i bivših igrača, trenera, članova uprave, navijača i prijatelja, u Borovu naselju obeležena je četrdeseta godišnjica od osnivanja Košarkaškog kluba Borovo.

Klub koji je osnovan u septembru 1972, samo deset godina kasnije takmičio se u okviru Prve B savezne lige bivše Jugoslavije. Poslednju utakmicu borovski košarkaški su odigrali u martu 1991. u Dubrovniku. Rad kluba obnovljen je nakon dve decenije, lanjskog 29. juna, s ciljem reafirmacije košarke u gradu na Dunavu. Proslava ovog velikog i značajnog jubileja bila je prilika da se bivši saigrači vide prvi put nakon 20 ili 30 godina i evociraju uspomene. Jer, bilo je to vreme poleta, velikih ambicija, dobre organizacije i sjajnih rezultata.

Priznanja i zahvalnice

Sadašnji predsednik kluba Đorđe Ćurčić na svečanosti je uručio priznanja nekadašnjim istaknutim trenerima i igračima koji su proneli slavu Borova: Vladimiru Narančiću, Luki Živkoviću, Damiru Voloderu, Miloradu Manojloviću, Zvonku Leki, Bratislavu Đorđeviću i posthumno Filipu Dominikoviću. Zahvalnice su uručene bivšim košarkašima i trenerima: Slobodanu Pećirku, Nenadu Pamučini, Branislavu Stamenkoviću, Zoranu Ilinčiću, Anti Kardumu, Zoranu Graši, Miletu Protiću, Faruku Kulenoviću, Zlatku Modaleku, Davoru Reliću, Ivanu Pihleru i posthumno Predragu Kovačeviću Tarzanu.

– Danas je zaista ponosno biti među vama i primiti priznanje, ali u ime svih nagrađenih pozivam buduće kandidate za ovakva priznanja da se potrude da klub dođe tamo gde svi od srca želimo – poručio je Vladimir Narančić, prvi trener i sekretar kluba iz 1972. godine.

Jedan od najboljih igrača u vreme najvećih uspeha KK Borova bio je Damir Voloder Dado, koji je u klubu proveo 15 godina. Danas živi u Osijeku i trenira ženski košarkaški klub. Susret s prijateljima nakon toliko godina za njega je bio izuzetno emotivan.

– Kada sam se setio samih početaka, igrača s kojima sam igrao, neka jeza me štrecnula. Pružili smo jednu lepu priču sebi, Borovu i ljudima koji su punili dvoranu, ne samo u Borovu nego širom Jugoslavije. Za Borovo se znalo, o Borovu se pričalo. Verujem da će svako od nas dati doprinos da ovaj klub živi i radi i da bude na tragu prijašnjih vremena – kaže Voloder kojem je košarka i danas najveća ljubav.

Među trenerima koji su svojim stručnim znanjem i radom doprineli napretku kluba bio je i Bratislav Bata Đorđević iz Beograda, nekada trener prvoligaškog sastava Crvene zvezde, otac čuvenog plejmejkera Saše Đorđevića, koji je u borovskom klubu proveo dve sezone.

– To su jedne od mojih najboljih godina, ne u rezultatskom smislu nego uopšte u životu i radu sa ljudima, entuzijastima, zaljubljenicima u košarku, jer ta ekipa je disala jednim zajedništvom. Želeli su da postignu rezultat i u tome su uspeli. Ali, nisu rezultati najbitniji. Borovo je centar ove regije, zajedno sa Vukovarom, i mesto sa, možda, najboljim uslovima na svetu. Ovakve uslove ovako mali gradovi nemaju i lično mislim da je odlična inicijativa sadašnje uprave da se reafirmiše košarka, da se radi sa mladima i da se napravi dobar internacionalni košarkaški kamp kroz koji će mladi moći da upoznaju ovu regiju, koja je sportski veličanstvena – rekao je Đorđević, dodajući da će se i sam uključiti koliko god bude mogao.

Revijalne utakmice

Pomoć je obećao i Hrvatski košarkaški savez čiji je sekretar Boris Jakimenko, povodom velikog jubileja, predsedniku kluba uručio plaketu uz želje za uspešan rad. A rad kluba se dosad pokazao uspešnim. Prema rečima trenera Luke Živkovića, u nešto više od godinu dana od obnavljanja rada KK Borovo je uspeo da formira sve selekcije koje, kako je rekao, imaju završnicu na nivou države: klince, mlađe kadete, kadete i juniore, a od ove godine klub kreće i u B takmičarsku ligu sa seniorima.

U Sportskoj dvorani u Borovu naselju, gde je na parketu nekadašnje “Borovčanke”, kako su je košarkaši zvali, odigrano nekoliko revijalnih utakmica, najzanimljiviji je bio susret veterana, između za tu priliku formiranih ekipa Relaks Borovo i Startas Borovo, koji je završio rezultatom 41:40. Veterani su još jednom pokazali da su im košarka i KK Borovo i dalje u srcu.

Dragana Bošnjak

Akcija Udruženja “Breza” iz Krnjaka

Međunarodni dan starih osoba

Udruženje “Breza” iz Krnjaka i ove je godine obilježilo 1. oktobar, Međunarodni dan starih osoba. U saradnji sa Osnovnom školom “Katarina Zrinski” i pododborom SKD-a “Prosvjeta”, a pod pokroviteljstvom Općine Krnjak, u vatrogasnom domu održano je višesatno druženje i prigodni program. Članovi pododbora “Prosvjete” izveli su prigodni kulturno-umjetnički program, postavljena je izložba starih slika i ručnih radova. Održane su i radionice na kojima su mladim Krnjačanima prikazani umijeće pletenja, vezenja, predenja i priprema domaćeg kruha – proje. Program je nastavljen druženjem uz muzičku sekciju pododbora “Prosvjete”.

M. C.

Književno veče u Borovu posvećeno Milutinu Bojiću

Antologijska “Plava grobnica”

Borovski pododbor Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” organizovao je književno veče posvećeno pesniku, dramskom piscu, književnom i pozorišnom kritičaru Milutinu Bojiću povodom 120. godišnjice njegovog rođenja. Pesnik je rođen 19. maja 1892. godine u Beogradu, a umro je na Mitrovdan, 8. novembra 1917. u vojnoj bolnici u Solunu, od tuberkuloze.

– Iako je umro veoma mlad, navršivši tek 25 godina života, iza sebe je ostavio značajno umetničko delo, zbirke pesama “Pesme” i “Pesme bola i ponosa” te drame “Kraljeva jesen” i “Uroševa ženidba” – rekla je predsednica pododbora Sretenka Čaović.

Prema njenim rečima, Bojić je autor antologijskih patriotskih pesama, među kojima je najpoznatija “Plava grobnica”, posvećena nesvakidašnjem groblju u dubinama Jonskog mora, gde je od januara do marta 1916. godine sahranjeno 4.847 srpskih vojnika.

Pored predsednice borovske “Prosvjete”, koja je prisutne upoznala sa biografijom ovog književnika, o umetničkom delu Milutina Bojića govorila je Danijela Atlagić, profesorka srpskog jezika i književnosti. Bilo da je reč o njegovoj romantičarskoj ili rodoljubivoj fazi, Bojićev stil je bogat pesničkim slikama uz jednu veliku rečitost, silovitost i snagu, i kada se radi o ljubavi prema ženi i kada se radi o ljubavi prema otadžbini, istakla je.

D. B.

Stogodnjak (131)

5. 10. – 12. 10. 1912: za vrijeme kratkotrajnog boravka u Dubrovniku, književnik Jovan Skerlić je, na molbu tamošnje Ujedinjene nacionalističke omladine i Hrvatskog demokratskog društva “Sloboda”, održao predavanje na temu hrvatsko-srpskog nacionalizma. Dvorana mjesnog “Hrvatskog sokola” bila je pretijesna. Novine su objavile da je Skerlića slušala “lijepa, otmjena publika, koju začinjaše priličan broj gospođa i gospođica. Bila je prisutna skoro sva inteligencija, trgovci, radnici i mladost”. U publici je sjedio književnik Ivo Vojnović kojem se Skerlić i osobno obratio riječima: “Ja ne mogu a da ne pohvalim Dubrovnik i Ivu Vojnovića čija je ‘Dubrovačka trilogija’ najbolja stvar napisana na srpskom ili hrvatskom jeziku…” O samom predavanju list “Dubrovnik” ovako interpretira Skerlića: “Dva su nacionalizma, onaj koji je bio, i onaj koji je sada. Razlika je od današnjeg nacionalizma i od pređašnjeg ta, što današnji nacionalizam nije ni istoričan, ni religiozan, ni romantičan. Nacionalizam je danas neistoričan, interreligiozan, pozitivan i realan. Danas nacionalizam nije nacionalizam fraza, nego nacionalizam fakta. Mi moramo računati s onim što jeste, ne obazirati se na prošlost, koja nas može zavesti samo u maštanje. Danas je račun i brojanje. Pitanje je, koliko nas je. Je li racionalnije da smo razdijeljeni u dvoje, u troje, ili da smo skupa, jedno… Danas mi možemo najzgodnije da uzmemo pred oči riječi pjesnika Lukijana Mušickog koji kaže: ‘Teško meni bez mene!’ Zamijenimo to s: ‘Teško nama bez nas!’ Srpsko-hrvatski nacionalizam, današnji naš moderni nacionalizam, mora da računa na skupnu našu snagu. Mi Srbi i Hrvati nemamo interesa, ni razloga, da se – na radost trećemu – dvojimo, da svoju snagu prepolovljavamo i time uništavamo svoju budućnost. Kad narod obezbijedi svoj opstanak i podigne svoju vlastitu kuću, sporedna je stvar, kakav ćemo joj krov postaviti…”

* U Zagrebu je priređen koncert nazvan “Kornelije Stanković i njegovo doba”. Organiziralo ga je Srpsko pjevačko društvo, a u spomen na tog poznatog srpskog muzičara koji je osobito bio poznat po komponiranju crkvenih skladbi. Osim Stankovićeve (Skaži mi…), izvodile su se i kompozicije Jenka (Kosovo, Nek dušman vidi…), Horejšeka (Srpske narodne pjesme), Topalovića (Zvijezda), Cea (Domovina) i Tolingera (Mutan Dunav).

Đorđe Ličina