Političar nadasve

Iako je prije godinu dana izabran za saborskog zastupnika, don Ivan Grubišić u posljednjoj je HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” prvi put dao intervju u kojem je više nastupio kao akter nego kao komentator političkih zbivanja, više kao političar nego kao svećenik i intelektualac.

Pripreme za lokalne izbore se zahuktavaju, stranke izlaze sa svojim kandidatima, pa se i Grubišić u emisiji pojavio najprije kao čovjek kojem različite stranačke i nezavisne ankete daju golemu prednost nad konkurentima kada je riječ o izborima za splitsko-dalmatinskog župana ili splitskog gradonačelnika.

Grubišić je tijekom intervjua, baš poput većine političara, uvijeno odgovarao na pitanja, a to je uvijanje pokazalo kako su za njega osjetljiva čak i ona prva pitanja o tome ima li uopće ambiciju zasjesti u gradonačelničku fotelju. Nije, naravno, riječ o tome da on ne zna što želi i koliko jako to želi. Grubišića politika vrlo dugo privlači i on je godinama, prilagođavajući se ograničenjima koja su proizlazila iz njegovog svećeničkog poziva, tražio način da se politički angažira.

Molba za umirovljenje

Još 2002. osnovao je s akademikom Ivanom Supekom “trećeputašku” Alijansu za mir i pravdu – glas za čovjeka, koja je sa svojom političkom platformom alternative partitokraciji bila preteča sadašnjeg Saveza za građansku i etičku Hrvatsku, i iza koje je također stajala Grubišićeva Hrvatska akademska udruga Split – čovjek nadasve (HAU). No za razliku od lanjskog uspjeha Saveza, kada su u Sabor uspjeli ući Grubišić i njegov kolega Jakša Baloević, Alijansa je na parlamentarnim izborima 2003. godine neslavno propala i Grubišić ju je odmah ugasio.

Primjerice, u X. izbornoj jedinici, gdje je Grubišićev Savez na prošlim izborima dobio oba svoja saborska mandata, Alijansa je s listom koju je 2003. predvodila njegova kolegica iz HAU-a Mirjana Nazor dobila samo 0,9 posto glasova, a bolje nije prošla ni u ostalim jedinicama. Grubišić je tada još bio aktivan svećenik i nije se osobno istaknuo za kandidata, iako je imao ključnu pozadinsku ulogu.

Lani je don Ivan, napunivši 75 godina života i 50 godina službe, uputio svom nadbiskupu molbu za umirovljenje koje se zgodno namjestilo baš u godini održavanja parlamentarnih izbora, a nakon što mu je umirovljenje odobreno izjavama je hranio spekulacije o tome kako će se kandidirati za Sabor. Nije trebalo dugo čekati da se ta kandidatura realizira, kao što nakon anketnog opita njegove popularnosti uoči predstojećih lokalnih izbora nije trebalo dugo čekati da don Ivan osvane s intervjuima, najprije u “Globusu”, pa na HTV-u, kako bi svaku spekulaciju o tome da je spreman osobno se prihvatiti izvršne dužnosti u lokalnoj politici – dodatno potakao.

Splitski svećenik sjajno je funkcionirao kao nezavisni kritičar političkih i društvenih zala, no pokazalo se da njegova riječ ulaskom u Sabor nije dobila na težini, samo je izgubila, ali je porasla njegova politička ambicija. Za liberalnog svećenika koji je kičmu pokazao otvorenom kritikom crkvene hijerarhije, zbog čega je do umirovljenja ostao na njenom dnu, sada je pomalo nezgodno otvoreno pokazivati ambiciju za vlašću, makar lokalnom, pa don Ivan radije provocira zazivanja naroda, ne bi li voljom naroda, kako on to voli reći, preuzeo i taj “teški križ”. Pritom mu nimalo ne smeta što završava u preuzimanju uloge spasitelja, a trebalo bi mu smetati, ako ne želi da ga se prokaže kao demagoga.

Premoćno vodstvo

Don Ivan je vrlo rado ponovio kako su ankete koje su radile političke stranke pokazale njegovo premoćno vodstvo i u Splitu i u županiji, a premda je kazao kako još razmišlja hoće li “križ” prihvatiti, istovremeno je otkrio kako se unutar njegova Saveza već formiraju timovi koji će biti zaduženi za pojedina područja upravljanja, od komunalnih poslova nadalje.

Ponovio je poznate fraze o uvođenju izgubljenih vrijednosti u politiku i upravljanje, a kada je na red došla njegova vizija razvoja Splita, ono što je rekao bilo je zabrinjavajuće plitko i svelo se na produženje turističke sezone gradnjom lukobrana za kruzere, uređenje istočne obale gradske luke te uklanjanje famoznih “vješala” s Rive. Ni inzistiranje zatečenog voditelja nije pomoglo da don Ivan ukaže na barem jedan gorući gradski problem.

To je prvi put da se kod Grubišića pojavio neki sadržaj njegove lokalne politike, no stvar s njime je takva da njega narod, ako je vjerovati anketama, hoće i bez tog sadržaja. Don Ivan je evo već i treći ozbiljan simptom teškog oboljenja splitskog stranačkog i biračkog tijela, nakon Željka Keruma i poduzetničke Liste Velog Mista, dviju ranijih inicijativa koje su se uspjele nametnuti na antipartitokratskoj platformi da bi završile u sukobima interesa i tipičnim stranačkim pogodbama.

Don Ivan sada ponovo ističe kako je odbio ponude o suradnji svih stranaka jer su one krive za “stanje u koje su nas dovele” i ta priča ponovo pali, iako su za stanje u Splitu jednako pogubne bile i nestranačke inicijative koje su se, barem u Kerumovom slučaju, pokazale pošašću gorom od bilo koje stranke. No Grubišić taj problem rješava tako što se moralno postavlja iznad ranijih nezavisnih inicijativa, a nesuradnja sa strankama, osim što ankete pokazuju da mu one nisu potrebne, dolazi kao nešto prirodno jer bez toga ne bi ni imao političkog programa.

– Ljudi s obzirom na dosadašnje iskustvo sukoba interesa i nepotizma kroz Listu Velog Mista i Keruma očito pokušavaju naći osobu koja ostavlja dojam moralne osobe – kaže splitska sociologinja Inge Tomić-Koludrović, redovna profesorica na Sveučilištu u Zadru, navodeći kako je razumljivo zašto je došlo do razočaranja birača strankama.

Sociologinja podsjeća na stranačka previranja u Splitu od 1990-ih do danas, na to da je vlast gotovo uvijek bila formirana koalicijama, da je bilo lomljenja stranaka, prelazaka i kompromisa oko ljudi, što je za posljedicu imalo dugotrajno loše upravljanje gradom. Dodaje da stranački sustav nije idealan, ali da rješenje nije ni izvan njega.

– Birači su izgubili povjerenje u stranke i to naprosto nije dobro jer u parlamentarnoj demokraciji one imaju svoje logično mjesto u balansima upravljanja. One dugotrajno ipak moraju odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju birače i u tom ih smislu poduzetničke i građanske inicijative ili pokreti ne mogu zamijeniti. Civilna scena po definiciji je zainteresirana za jedan problem i tu može biti izuzetno korisna, ali nije koncentrirana na cjelokupni politički život. Pogotovo se u Splitu pokazalo da takve ad hoc inicijative dugotrajno ne donose dobitak – kaže Inge Tomić-Koludrović.

Propast stranaka

Početak propasti splitskih stranaka veže se uz osobne intervencije predsjednika Franje Tuđmana i seže još u rane devedesete, kada je HDZ nacionalno bio najjača stranka, ali je već 1993. godine izgubio izbore u Splitu sa 29 posto osvojenih glasova naprema 30 posto koalicije HSLS-HNS-HSS, 11 posto SDP-a i čak 16 posto Tuđmanu naročito odbojne Dalmatinske akcije. Sjedište te stranke ubrzo je bilo razneseno eksplozivom, za što su optuženi sami njeni članovi, a nešto kasnije nekoliko gradskih vijećnika iz HSLS-a i Dalmatinske akcije prešlo je u HDZ, uključujući i samog HSLS-ovog gradonačelnika Nikolu Grabića.

HDZ nakon izbora 1997. ipak nije uspio preoteti vlast, ali su je druge stranke formirale samo zahvaljujući širokoj koaliciji koja je zahtijevala mnogobrojne pogodbe. Nakon izbora 2001. to je eskaliralo do te mjere da su SDP i HSLS čak podijelili gradonačelnički mandat, svakom po dvije godine. Zbog slabe i strančarenjem obilježene gradske uprave stvorila se uoči izbora 2005. godine, na koje je izašlo samo 31 posto birača, pogodna atmosfera za prodor nestranačke inicijative lokalnih poduzetnika, koja je s osvojenih 14 posto glasova došla u priliku odlučivati o vlasti. Zbog Ive Sanadera u Banskim dvorima, Velo Misto priklonilo se HDZ-u koji je tako dobio gradonačelnika iako je imao potporu samo 19 posto birača, što je od biračke većine, sklonije lijevom centru, doživljeno kao još jedna prevara.

Na izborima 2009. Velo Misto je prestalo postojati, a HDZ spao na 14 posto podrške. No to nije išlo u korist kompromitiranog lijevog centra, čak ni s SDP-ovim Rankom Ostojićem kao kadrovskim osvježenjem, već je spirala stranačke propasti okrenula prema Željku Kerumu, kao što sada zavija prema don Ivanu. Vodećim strankama čak ni Kerum nije bio dovoljna šok-terapija. HDZ nije odolio da uđe s njime u koalicije, dok je lokalni SDP pod vodstvom potrošenog Marina Jurjevića četiri godine predstavljao neuvjerljivu opoziciju. SDP je za gradonačelničkog kandidata prije pola godine istakao svog gradskog vijećnika Ivu Baldasara, ali se on još nije uspio ni promovirati, a već se dao uprljati dobivanjem funkcije ravnatelja Agencije za obalni promet od Kukuriku vlasti.

Umjesto da među sobom pronađu i privuku nekompromitirane ljude koji će ponuditi svježinu i rješenja, vodstvima ovih stranaka, a u slučaju SDP-a riječ je o samom predsjedniku stranke Zoranu Milanoviću, prvi je instinkt na don Ivanovu ugrozu bio da pokušaju s njime postići pogodbu, što je ovaj lukavo odbio i iskoristio za samopromociju.

Političko odrastanje

– Stranke posežu za lakim rješenjima, a trebale bi, što je puno teže, imati dugotrajniju strategiju i pronalaziti ljude koji imaju dovoljno stručnosti i moralnog digniteta da bi ih se profiliralo u kandidate. To je također dio političkog odrastanja s kojim se Hrvatska suočava i mislim da nas očekuje jedno veliko političko opismenjivanje. Mislim da vodeću ulogu u politici moraju imati stranke, ali one tada moraju imati način upravljanja koji će uvažavati interese različitih grupacija, moraju biti manje hermetične i naučiti slušati civilnu scenu i javno mnijenje. Njihovu političku ulogu ne mogu zamijeniti ni uspješni biznismeni ni pojedine građanske udruge iako takve inicijative imaju izuzetno važnu ulogu u procesima odlučivanja i mogu prisiliti stranke da se suoče s problemima – kaže profesorica Tomić-Koludrović, koja dodaje da ljudi, ako nemaju osjećaj da će se nešto promijeniti, neće ni izaći na izbore.

Što se tiče Splita, odaziv birača koji je padao sa 71 posto iz 1997. do 31 posto iz 2005. godine, da bi se pojavom Keruma 2009. ponovno podigao na 47 posto, uvjerljivo svjedoči o drastičnom padu povjerenja u stranke, kao što na nacionalnoj razini stranačka korupcija pod Sanaderom nije naštetila samo HDZ-u, već i Kukuriku koaliciji koja je posljednje parlamentarne izbore dobila s manje glasova nego što ih je imala kada ih je 2007. izgubila.

Splićani traže novog spasitelja

Hirovitost splitskog biračkog tijela zahtijevala bi posebnu analizu, no, primjerice, slučaj popularnog glazbenog sastava The Beat Fleet pokazuje da dio birača ni nakon razočarenja ne gubi nadu da bi netko novi mogao biti spasitelj. Taj je sastav 2005. podržao Listu Velog Mista pa uskoro zbog toga požalio, da bi lani na parlamentarnim izborima dao podršku don Ivanu Grubišiću.

No ni ta inicijativa, kojoj je nominalni cilj vratiti moral u politiku, nije bila lišena nekih dvojbenih ideja u svojem političkom programu, a ni isticanja nekih ljudi koji su se pošto-poto pokušavali probiti u politiku, počevši od Grubišićevog saborskog kolegeJakše Baloevića, koji je 2001. postao gradski vijećnik HSS-a, pa onda pokušao postići isto kao nezavisni kandidat, a 2005. sudjelovao u predsjedničkoj kampanji Borisa Mikšića.