Povratak u zagonetku

Goran Ferčec: “Ovdje neće biti čuda” (Fraktura, 2011)

Roman prvenac Gorana Ferčeca lakše je hvaliti nego čitati. Barem na prvo čitanje. Stoga što je pisan manirom brojnih poetičkih redukcija koje su proizvele atmosferu začudnog i nerazjašnjivog zbivanja. Sem imena glavnog lika, Bendera, a i on je označen samo imenom, u naraciji koja ne detektuje veliki broj učesnika, svi ostali likovi su anonimni ili markirani zajedničkom imenicom (mladić, muškarci, otac…). Topografija romana takođe je opskurna. Prvi deo odvija se u neimenovanom inostranom velegradu. Drugi deo romana, u kome je prikazan Benderov povratak u zavičaj, jasniji je jer detektuje Hrvatsku 15 godina nakon završetka ratnih sukoba. Treći tip redukcije autor je sproveo na planu motivacije, učinivši da postupci junaka zadrže oreol iščašene zagonetnosti.

Žig drugog

Ferčecov roman na zanimljiv način ukršta dve manjinske pozicije: gej orijentaciju svog glavnog lika i figuru žrtve rata, posredno oličenu u spaljenim i opljačkanim pretežno srpskim kućama. U postapokaliptični krajolik “puste zemlje” ili sela bez žitelja, umetnut je specifičan odnos oca i sina ispunjen potisnutim tenzijama. Ferčec vešto i pažljivo gradi gej identitet svog lika, ne odustajući od principa redukcije. Najpre su dati indikativni nagoveštaji Benderovih sklonosti: gej porno časopisi odloženi u podrum i rašomonski nokturno u gradskom parku kada dobija batine od onih koje je posmatrao. Potom sledi susret u vozu sa mladićem, mlađim od Bendera i žiteljem očevog sela, sa kojim će se seksualno spojiti u davno napuštenom hotelu, smeštenom na brdu nadomak sela. Ipak, u svetu očudnog Ferčecovog romana ispoljavanje gej afiniteta ne prati atmosfera pretnji, zabrana ili greha; slučaj obračuna u parku više se doima kao posledica Benderove nesmotrenosti ili nepristojne indiskretnosti.

Deo tenzija na relaciji Bendera i oca, ispoljiće se kad Bender sazna da njegov otac u šupi čuva brojne stvari koje je otuđio iz razrušenih kuća svojih nekadašnjih komšija. Jedno od upečatljivijih poglavlja u romanu “Ovdje neće biti čuda”, ispovest Benderovog oca o ratnom zločinu nad Srbima, Ferčec je oblikovao pripovedno apartno, koristeći se tehnikom skaza ili neposrednog kolokvijalnog govora koji je prenet bez ijedne interpunkcijske oznake. Simbolički povraćaj otete imovine koji sprovode u delo otac i Bender na očevu inicijativu, pojačava tek utisak iščašenog poraza: razrušene kuće su bez povratnika kojima bi koristile i bez krova i zdravih zidova koji bi ih zaštitili od kiše, vetra i pasa lutalica.

Simbolički lavirint

Stil romana “Ovdje neće biti čuda” usaglašen je s poetikom redukcije. Kraće rečenice podrobno prate postupke junaka, gotovo su bez epiteta i sa malim brojem poređenja. U percepciji spoljašnjeg sveta sva čula su u igri, posebno čulo mirisa i dodira. U onome što roman čini posebnim, krije se i njegova najveća slabost. Simboličko ulančavanje nerazjašnjenih zagonetki, na kojima počiva matrica romana, doima se proizvoljno. Očudno je tek dimni efekat koji krije prazninu. Roman i počinje uzaludnom Benderovom potragom za neznancem koji ga uznemirava zvoneći mu na ulazna vrata, a nastavlja epizodom u kojoj Turčin iz susednog stana, koji puši sedeći na deki i naslonjen na ulazna vrata, neznano zašto Benderu gasi opušak na špijunku dok ga ovaj kriomice posmatra iz svog stana. Slična je stvar sa nizom motiva: mrtva golubica na terasi, ukradena torba na aerodromu, novinski članak o jedenju pasa u Kini, rvanje sa ocem ispred očeve kuće na selu, spaljivanje mrtvog oca, završni odlazak u hotel nadomak sela itd. To su sve motivi jakog simboličkog naboja koji, kada se umreže u celinu romana, stvaraju nerazmrsivu značenjsku kakofoniju ili samodovoljni autizam. Zaključak posebno važi za psihoanalitičke impulse u odnosu Bendera i oca, koji se odvija u seni nerazjašnjenog majčinog nestanka. Vest o njenom nestanku bio je povod Benderovog dolaska, ali ne i predmet posebnog interesovanja ni Bendera ni oca. Kao da se neobično zadovoljilo time da se ustanovi i da deluje kao neobično.

Roman “Ovdje neće biti čuda” je napisan dramaturški vešto, sa brigom za detalj i ispoljenom vizualnošću pripovednih scena, što je prednost autora obrazovanog na temeljima filmske umetnosti. Goran Ferčec je uspeo da izgradi efektnu atmosferu i da zadrži pažnju tokom čitanja, uprkos hotimično impersonalnom stilu i izostavljenom usmeravanju značenja fabule. I bez čuda, koje nismo dobili a ni očekivali, Ferčecov roman nesumnjivo ide u red boljih ostvarenja nove hrvatske proze.