Prokockana “revolucija”
Za koji dan, u Srbiji će ponovno biti aktualna tema “petooktobarske revolucije”, kad je prije točno 12 godina srušen režim Slobodana Miloševića, kojeg je na predsjedničkim izborima pobijedio kandidat Demokratske opozicije Srbije (DOS) Vojislav Koštunica. Mnogi su nostalgični za tim vremenom kad se – u siječnju 2001. formirana je Vlada Zorana Đinđića – vidjelo bar malo svjetla u tunelu u koji je Srbija zabasala još krajem 1980-ih.
Miloševićevi socijalisti tad su spali na malu strančicu, jednako kao i radikali Vojislava Šešelja; obojica će uskoro otići u Scheveningen, a zemlja će krenuti velikim stopama prema normalizaciji, no ona neće dugo trajati: u fokus će se vratiti kosovske bajke i međustranačke svađe (u prvom redu između Koštuničinih narodnjaka i Đinđićevih demokrata), da bi sve kulminiralo ubojstvom premijera Đinđića 12. ožujka 2003. godine, kad su kola još jednom krenula nizbrdo.
Trulo društvo
Od tog događaja Srbija je napravila puni krug i vratila se tamo gdje je sve i počelo. Na vlasti su oni koje je masa okupljena u Beogradu, usprkos pendrecima i suzavcu, otjerala; mislilo se, u ropotarnicu povijesti. Predsjednik je dugogodišnji zamjenik haškog stanovnika, danas “nestranački” Tomislav Nikolić, njegovu je presvučenu partiju preuzeo Aleksandar Vučić, kao i mjesto vicepremijera, ministra obrane i svašta još, premijer i ministar policije je nekadašnji glasnogovornik Miloševićevih socijalista Ivica Dačić, ministar je i Milutin Mrkonjić, i danas obožavatelj obitelji Milošević u izgnanstvu, kao i još mnogi “stari znanci” za koje je prije 12 godina samo netko posve lud mogao misliti da će se vratiti na vlast.
– Pre svega, mi ne znamo kuda će Srbija krenuti. Ključno pitanje koje se danas mora postaviti jeste što se desilo 2012. godine, da li normalna promena vlasti ili slom onog modela slobode koji je osvojen 24. rujna 2000, odnosno “petooktobarskom revolucijom”, koja je Miloševića naterala na priznanje rezultata izbora – kaže povjesničarka Dubravka Stojanović.
– Živimo u duboko trulom društvu, sa devastiranim institucijama i iz rezultata ovogodišnjih izbora jasno je da su ljudi razočarani – rezultat je presudila apstinencija građana – i da je to uzrokovalo “siguran slom”, jer građani ne vide za što bi glasali i ne vide alternativu beznađu.
Krivnja DS-a
Nedostajuće poglavlje lustracije, nikad provedene nakon 2000. godine, danas se sveti onima koji su se potrudili da krivci za propadanje, ratove, zločine i pljačke ne odgovaraju, da s njima potpisuju “deklaracije o pomirenju”, da radikalima sašiju nove, naprednjačke uniforme (krađom mandata u parlamentu), da se ponašaju jednako kao i oni protiv kojih su se do 2000. godine borili i zaklinjali da s njima dolazi bolja budućnost.
Svemu je, u najvećoj mjeri, kumovala Demokratska stranka Borisa Tadića, koja se na ovu petooktobarsku obljetnicu lomi iznutra i u kojoj traje borba za vlast, a da i dalje nema ozbiljne analize njenih čelnika zašto su izgubili izbore i što je budući program stranke.
Dok se oni tako bave samima sobom, oni koji su se 5. listopada 2000. godine bili zavukli u mišje rupe danas su na vlasti, odakle šalju poruke o “dosmanlijama” koji su za sve krivi i o “sramotnoj petooktobarskoj revoluciji”, a nekako se čini i da su u pravu oni koji na sve to kažu da su građani Srbije – kratkog pamćenja.