Rabljena sedmica
BAJIĆ
Saborski zastupnici raspravljali su o izvještaju o radu Državnog odvjetništva za 2011. godinu. Nećemo ovdje o brojevima, statistikama, porastu ovoga i padu onoga, jer to u suštini i nije bitno: bitno je samo to da se glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića ne može smijeniti, što god vladajuća koalicija uistinu mislila o njegovu radu i njegovoj ličnosti. Kako smijeniti državnog odvjetnika koji vodi nekoliko postupaka i istraga protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, i kojeg isti taj Sanader upravo nastoji javno prokazati kao beskičmenjaka čijim je tužiteljskim potezima upravljala politička volja, to jest on, Sanader?
Najnoviji napad bivšeg premijera na Mladena Bajića sastoji se u objavljivanju SMS-ova koje je ovaj potonji slao Sanaderu između ostavke bivšeg šefa Vlade i njegova pokušaja tzv. puča u HDZ-u. Bajić je sa Sanaderom komunicirao o istrazi u povodu iskaza Milene Šenator, nekadašnje bliske suradnice Miroslava Kutle: ona je, između ostaloga, donijela dokumente koji govore o Kutlinim gotovinskim isplatama Sanaderu, ali i mnogim drugim, manje ili više poznatim, personama s domaće javne i poslovne scene. Istraga je zaglavila u nekoj od tužiteljskih ladica. “Što se dogodilo s tim SMS-ovima? Koji oni imaju cilj? Cilj je difamirati, izvući suđenje iz sudnice na političku scenu i okrivljenika pretvoriti u političku žrtvu. Dakle, treba u sudnicu vratiti predmet, a ne ga vući po medijima i po javnosti”, prokomentirao je Bajić objavu SMS-ova na portalu Index.hr, ne opovrgavajući autentičnost dopisivanja.
Premda donekle koriste, SMS-ovi nisu potrebni za dokazivanje Bajićevih nekadašnjih simpatija i poslušnosti prema Sanaderu. Dovoljno je samo vidjeti tužiteljske rezultate rada kad je posrijedi progon visoke korupcije u razdoblju od 2004. do sredine 2009. godine. Bajić je bio i ostao politički poslušnik, ali dovoljno vješt i politički pametan da u pravo vrijeme povuče potez koji će ga učiniti nesmjenjivim: pritom valja kazati da su neki od tih poteza – poput vođenja suradnje s Haškim sudom, sudjelovanja u hapšenju Ante Gotovine, istrage o Branimiru Glavašu i ratnim zločinima u Osijeku, te antikorupcijske kampanje – imali veliku društvenu važnost i da su predstavljali uvjete za hrvatsko približavanje Europskoj uniji. Nikad svoj posao nije shvaćao “usamljeničkim”. Pazio je da sebi uvijek osigura dovoljne količine medijskih savezništava i političkih sponzorstava, što se – uz selektivni pristup kaznenom progonu i mudro tempiranje međunarodno relevantnih slučajeva – pokazalo dobitnom kombinacijom: nema, dakle, sumnje da će Mladen Bajić biti glavni tužitelj još dvije godine, sve dok mu ne istekne treći četverogodišnji mandat. Još jedan mandat značio bi svojevrsnu političko-pravosudnu perverziju, ali ne bi bilo iznenađujuće da Bajić i za dvije godine povuče neki potez čiji će stvarni smisao biti zadržavanje u fotelji: zašto napuštati banalnu strategiju koja rezultira tako grandioznim efektima?
MEDICINA
A jednoj od takvih bajićevskih operacija, doduše nešto niže razine, svjedočili smo i ovih dana, uoči saborske rasprave o radu Državnog odvjetništva. Upriličena su hapšenja na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, a glavni je osumnjičenik dr. Zlatko Kelović, profesor anatomije, koji je – kažu istražna tijela – prodavao prolazne ocjene po popularnim cijenama. Među kupcima se našao i dr. Božo Lončar, suprug zamjenice glavnog državnog odvjetnika Višnje Lončar, koji je s Kelovićem poslovao u vezi s kupovinom ispita za svoga sina. Do zaključenja ovoga broja Novosti nije bilo poznato kakva će sudbina zadesiti gospođu Lončar koja je, by the way, kao općinska državna odvjetnica u Zagrebu 1996. zastupala predsjednika Republike Franju Tuđmana u tužbi protiv tadašnjih “Feralovih” urednika Viktora Ivančića i Marinka Čulića. Utvrđuje se, naime, je li Bajićeva zamjenica bila upoznata s kriminalnim poslovima svoga muža i sina.
HADŽIĆ
Počelo je posljednje haško suđenje, ono Goranu Hadžiću, nekadašnjem skladištaru iz vukovarske okolice, koji je u ratu dogurao do funkcije predsjednika samoproglašene Republike Srpske Krajine. Hadžić je uhapšen u srpnju prošle godine na Fruškoj gori, a u bijegu je bio od 2004., kad je objavljena haška optužnica koja mu je na teret stavila ratne zločine nad hrvatskim civilima u istočnoj Slavoniji u razdoblju od ljeta 1991. do konca 1993., te pripadnost udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Tužitelj Douglas Stringer rekao je da je Hadžić dobivao instrukcije iz Beograda i da je bio neka vrsta lokalne logističke podrške eskadronima smrti iz Srbije, primjerice, formaciji Željka Ražnatovića Arkana. “Imao je ovlasti, ali nije spriječio zločine, nije ih čak nikad ni javno osudio, što znači da je, ustvari, poticao na zločine”, kazao je haški tužitelj koji će tokom postupka izvesti 85 svjedoka i pokušati, između ostalog, dokazati Hadžićevu odgovornost za pokolj na Ovčari.