Rat Turskoj ipak ne odgovara?

U ponedjeljak, šestoga dana uzastopnog puškaranja između Turske i Sirije, turski predsjednik Abdulah Gul pozvao je međunarodnu zajednicu da “poduzme korake prije nego što se Sirija pretvori u još veće stratište”. Rekao je i da se građanski rat u toj zemlji “ne može odugovlačiti unedogled” te da je došlo vrijeme da režim sirijskog predsjednika Bašara al-Asada padne. Gul je to učinio nakon što je turski premijer Recep Tayyip Erdogan međunarodnu zajednicu mjesecima pozivao na intervenciju, a naročito posljednjih tjedan dana, otkad su sirijske granate počele padati na turski teritorij i ubijati civile, pa je premijer u petak obznanio i da Turska “nije zainteresirana za rat, ali nije ni daleko od njega”.

Prve granate iz Sirije pale su u tursko selo Akcakale prošle srijede, ubivši jednu ženu i četvero djece. Turska je odgovorila zračnim napadom na sirijski vojni kamp Tal Abjad u blizini granice, pri čemu su poginuli sirijski vojnici. Slični incidenti nastavili su se i idućih dana, uglavnom na području južne turske regije Hatay, a sirijske granate, po svemu sudeći, nisu bile namjerno ispaljene na turski teritorij, nego su tamo zalutale u međusobnim borbama Al-Asadove vojske i pobunjenika koji se bore za kontrolu nad graničnim područjem i vojnom bazom.

Širenje utjecaja Turske

Iako slučajni, ovi incidenti nisu prvi pokazatelji upletenosti Turske u građanski rat u Siriji. Dapače, Turska je praktički od početka 19-mjesečne pobune protiv Al-Asadovog režima u taj sukob involvirana, pa preko njezine granice u Siriju ulaze borci koji se bore na strani pobunjenika. U Istanbulu se redovno održavaju sastanci s predstavnicima potencijalne buduće sirijske vlasti, a na njezinom teritoriju treniraju borci Sirijske slobodne vojske. Zbog toga je pogranično područje između dviju zemalja već neko vrijeme ratna zona, a Turska je tamo pojačala vojno prisustvo još u lipnju, kada je sirijska vojska oborila turski avion koji je letio nad njezinim teritorijem.

Upravo time objašnjava se činjenica da se sirijska vlada, putem svog ambasadora u Ujedinjenim narodima Bašara Džafarija, unatoč insistiranju Rusije, nije turskoj vladi ispričala za incidente, nego samo obiteljima poginulih civila. Zato nije ni propustila napisati da Siriju ugrožavaju “teroristi koji se koriste labavom kontrolom granice” i pozvati Tursku da, u duhu dobrosusjedskih odnosa, nad tom granicom uspostavi kontrolu.

No, umjesto toga turska je vlada u petak od parlamenta tražila i dobila autorizaciju za vojne akcije na području Sirije, čime je kraj dotadašnjih prijateljskih odnosa i službeno zapečaćen. Nakon dugotrajnog izolacionizma i isključive usmjerenosti na što bolju integraciju u Europu, Turska je s dolaskom sadašnjeg ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua napravila zaokret u vanjskoj politici, usmjerivši se na širenje regionalnog utjecaja, koji se definira kao “neootomanizam”, jer se područje širenja utjecaja preklapa s granicama nekadašnjeg Otomanskog Carstva. Početne uspjehe te politike osujetile su, međutim, “arapske revolucije” u zemljama koje su u zoni njezina interesa, a sirijski građanski rat zaprijetio je njezinim potpunim kolapsom.

Antiratni prosvjedi u Istanbulu

Unisoni je stav analitičara da Turska svojim uplitanjem u sirijski rat nastoji nakon Al-Asada ondje osigurati sebi sklono, sunitsko vodstvo. No, većina analitičara procjenjuje i da ni Turskoj ni Siriji sada ne treba međusobni rat, Al-Asadu stoga što mu je vojska potrebna za ratovanje u zemlji, a Turskoj zato jer bi joj daljnje prelijevanje rata stvorilo dodatne probleme, naročito u pogledu pitanja kurdskih separatista, s kojima već godinama vodi sukob niskog intenziteta. U tom smislu, Turska je prošlog tjedna doživjela udarac i od Iraka, jer je tamošnji parlament izglasao zatvaranje vojnih baza koje je Turska imala u iračkim pokrajinama naseljenima Kurdima. Što se tiče Kurda u Siriji, njihovo je djelovanje Al-Asadov režim ranije također uspješno gušio, no od početka proturežimske pobune, sirijska vlada kurdskim separatistima dopušta treniranje i napade na turske mete sa svoga teritorija.

Za Tursku je odugovlačenje sirijskoga građanskog rata problematično i zato što se prekogranični sukobi događaju u regiji Hatay, koju nastanjuju Alaviti, pripadnici šijitske sekte kojoj pripada i Bašar al-Asad. Ta je regija do 1938. bila dio Sirije, a posljednjih mjeseci tamošnje stanovništvo često protestira protiv pobunjenika i ljuti se na tursku vladu zbog pomoći koju im pruža. Bilo kakvo daljnje samostalno uplitanje u Siriji tursku bi vladu moglo koštati i popularnosti, jer se većina tamošnjeg stanovništva i parlamentarna opozicija protive ratu sa Sirijom, pa su prošlog tjedna u Istanbulu održane i antiratne demonstracije u kojima su sudjelovale tisuće ljudi.

Za razliku od intenziviranja sukoba sa Sirijom, turskoj bi vladi odgovarala međunarodna intervencija, po mogućnosti uspostava sigurnih zona na granici, kao i zone zabrane letenja. Ministar Davutoglu više je puta naglasio da Turska ne može podnijeti više od 100.000 sirijskih izbjeglica, koliko ih sada ima, te da bi daljnje pitanje izbjeglica trebalo rješavati uspostavom zone zabrane letenja unutar Sirije.

No, turski saveznici u NATO-paktu na ove su se apele oglušili; još jedan znak da nije zainteresiran za intervenciju došao je kada su iz njega poručili da zbog sirijskih granata na turskim područjima nije potrebno aktivirati članak NATO-ove Povelje, koji kaže da taj savez ima obavezu braniti napadnutu članicu. Na taj se članak, doduše, nije pozvala ni Ankara, nego na onaj kojim se traže hitne konzultacije članica, što sugerira da je i Turska oprezna.

Prazna upozorenja

Unatoč tome, turske su vlasti izrazile nezadovoljstvo manjkom angažiranosti vojnog saveza, koji se ovog puta manifestirao u njegovom apelu objema državama “da se suzdrže”, baš kao i manjkom angažiranosti UN-a, čiju je Rezoluciju, kojom se osudilo nasilje u Turskoj, i ovog puta razvodnila Rusija.

Stoga je izvjesno da će se rat još neko vrijeme odugovlačiti i sve više postajati regionalni. Osim u Tursku, on se već prelio i na druge susjede Sirije, primjerice u Libanon, gdje je dobar dio stanovništva pograničnih područja izbjegao pred međusobnim sukobima Al-Asadovih pristaša i protivnika. Incidenti su zaredali i na Golanskoj visoravni te u Jordanu.

Isto tako, unatoč uvriježenom vjerovanju da zapadne i neke arapske zemlje već mjesecima naoružavaju sirijske pobunjenike, sada su se pojavile indicije da su te tvrdnje pretjerane. Tako je “New York Times” prošlog tjedna objavio da su donacije Saudijske Arabije i Katara zapravo vrlo škrte te da se sastoje od novca i lakog naoružanja, ali ne i od, primjerice, ručnih minobacača kojima bi pobunjenici mogli ići protiv režimskih aviona i oklopnih vozila i time preokrenuti tijek rata. Saudijski i katarski dužnosnici američkom su dnevniku rekli da su se na to odlučili pod utjecajem vlade SAD-a, koja se boji da oružje ne dospije u ruke terorista.

Sirijski pobunjenici i civili, kojih je dosad ubijeno 30.000, stoga primaju pomoć isključivo od islamističkih skupina koje nisu pod kontrolom vlada. Prema izvještajima medija, pobunjenici su sve više frustrirani, ali i radikalizirani, a mnogi od njih upozoravaju i da bi Zapad u njima mogao izgubiti saveznika, jer iza pobunjenika stoje samo prazne prijetnje zapadnih zemalja, a iza Al-Asadovog režima Iran, Rusija i Kina.