Sevdah je poput ledenog brijega

Damir Imamović sarajevski je glazbenik, interpretator tzv. fusion-sevdaha, sevdaha kombiniranog s drugim žanrovima. Repertoar neprestano proširuje, stvarajući svoj osebujni sevdah. Prve je uzore pronašao u obitelji – djedu Zaimu, legendarnom interpretatoru sevdalinki i kompozitoru, i ocu Nedžadu, također glazbeniku. Nakon dva izuzetno uspješna albuma s Damir Imamović triom i dva solo-albuma, čini novi iskorak i osniva bend Sevdah Takht s kojim će se zagrebačkoj publici 20. listopada predstaviti u Tvornici. Uz njega, u Takhtu su Zagrepčanin Nenad Kovačić, perkusionist i istraživač balkanskih ritmova, te beogradski basist Ivan Mihajlović.

U Tvornici ćete premijerno predstaviti Sevdah Takht: što novoga taj bend donosi u odnosu na vaš dosadašnji rad?

Trebao bi da bude ono što mu ime sugerira: “takht” kao pozornica, poligon na kojem iskušavamo šta se sve iz tradicionalne umjetnosti može napraviti. Već me nekoliko godina opsjeda kako je ritmičnost shvaćena u sevdahu i to je trenutačna preokupacija benda: osmisliti novi pristup ritmu u sevdahu. A stvar oko ritma uvijek je neki interplej, trebaju vam drugi ljudi.

Ponovno otvaranje žanra

Je li multietničnost Sevdah Takhta koncept ili slučajnost?

Slučajnost je onoliko koliko je multietničnost na ovim prostorima slučajnost. Muzika koju sviramo nastajala je dugo i kao žanr se formirala u raznim periodima. Upoznao sam Nenada i Ivana preko koncerata, jam sessiona i kliknuo s obojicom. Bili su mi prvi izbor za bend i sretan sam što su prihvatili poziv. Vrlo je ponižavajuće govoriti o umjetnicima kao “predstavnicima” neke etničke grupe, jer to minorizira njihov rad: svirao bih s njima bez obzira na to odakle su. Ispočetka smo se pribojavali kako ćemo stvarati iz tri različite države, no neke su stvari ispale funkcionalnije nego kod ljudi koji žive u istom gradu. Nađemo se u jednom od gradova i nekoliko dana radimo dan i noć. Tu koncentraciju rijetko imaju bendovi koji imaju više vremena na raspolaganju.

Čime vas je sevdah osvojio?

Nekada mislim da je bilo obratno, da sam ja njega osvajao. Sevdah je zanat: stara i sofisticirana umjetnost pripovijedanja, pjevanja, improvizacije po obrascima. Ako me je čime osvojio, bilo je to svakako to što je težak za izvesti, a ja sam štreber. Ljepota mnogih pjesama i načina interpretacije često se ne može uvidjeti odmah. Potrebno je dosta vremena da se pjesme “otmu”, da se na njima radi, to je neki intenzivan proces obrazovanja i građenja ukusa. Sevdah je kao ledeni brijeg od kojeg je vidljiv samo vrh: to je onaj pop-izrastak, dvadesetak pjesama koje svi znaju. Nažalost, mnogi ljudi sevdah odbacuju samo zato što znaju tek njegov djelić.

Kažu da je s vama rođena nova sevdalinka…

Da, to je napisala Svetlana Slapšak i mnogo mi laska iskaz tako ugledne svjedokinje. Trudim se da pronađem momente u tradiciji sevdaha koji su još otvoreni umjetničkom iskazu, inspirativni: nekima je to novotarija, nekima puka obrada, nekima revolucija…

Za vas je sevdah vječiti sukob dvaju nastojanja – da se kaže što manje i da se kaže što više.

Riječ je o sukobu dvaju načina naracije. Sevdah baštini i istočnjačku jezgrovitost, svedenost, minimalizam organskog tipa, ali i zapadnjačku sklonost romantizmu, opširnosti, beskrajnom i do banalnosti dovedenom opisivanju. Formiran je u periodu kada je na Zapadu vladao romantizam, a na Istoku izumirala stara tradicija jezgrovitosti. Zato mi je važno danas raditi na “ponovnom otvaranju” sevdaha: niti je Zapad više romantičan, niti je Istok jezgrovit, a sevdah je, još uvijek, između. Oni koji to ne prepoznaju polaze od onog što se posljednje desilo u historiji žanra, pa ono što moja generacija muzičara radi vide kao puku obradu.

Čest je komentar da je harmonika upropastila sevdah?

To je paušalan komentar koji neznalački svodi cijeli jedan kompleksan, antiestetski pomak na samo jedan instrument i njegove mogućnosti. Recimo, harmonika Ismeta Alajbegovića Šerbe nije upropastila, nego je sevdah unaprijedila, harmonijski, estetski… Kod njega se čuje više od kucanja u saz nego kod mnogih sazlija! S druge strane, imate sazlija koji taj instrument sviraju gitaristički. Na Balkanu vlada novo buđenje konzervatizma i to potpuno neznalačkog konzervatizma. O našoj kulturi i kulturama još govorimo jezikom 19. vijeka, pa neki fenomeni nikako da pronađu svoje mjesto…

Stvara se kritična masa

Pokrenuli ste SevdahLab sessione, na kojima objašnjavate sevdah u glazbenom i teoretskom smislu. Kakve su reakcije polaznika?

Razgovarajući s ljudima, shvatio sam da je znanje o sevdahu zaraženo romantizmom i orijentalizmom, ni znanstvenici nikako da se otrgnu od toga. Vrlo primitivne i paušalne stavove o sevdahu imaju i mnogi koji su u drugim oblastima vrlo napredni. Stoga sam odlučio ljudima približiti priču koja je iza onoga što radim: nekada je to predavanje o historiji i estetici sevdaha, nekada radionica za muzičare, prezentacija za širu javnost ili neka fusion-forma. Polako se tim sesijama stvara nova kritična masa koja će, nadam se, moći drugačije gledati na tu muziku, drugačije nego kao na predložak za zaglupljujuće etnonacionalističke prepirke.

Ovogodišnji Teatar fest u Banjaluci napustili ste s nagradom za najbolju glazbu, za predstavu “Kad bi ovo bio film” Dine Mustafića?

Dino i autor drame Almir Imširević pozvali su me da učestvujem u filmu od samog početka i izuzetno mi je drago da sam dio tog projekta. Mnogo volim pozorište i mislim da sam od glumaca i reditelja naučio više o umjetnosti nego od nekih muzičara koje sam volio.

Kako je živjeti u današnjem Sarajevu?

Super. U Sarajevu danas živi nekoliko generacija sjajnih umjetnika s kojima volim raditi i provoditi vrijeme: od odličnih mladih dizajnera, kao što je Sandin Međedović, koji je radio cover i logo mog novog benda, do Amera Kapetanovića, fotografa koji je upravo uradio prvi video za singl Sevdah Takhta “Razbolje se lijepa Hajrija”. Uprkos suludosti političkog sistema zasnovanog na etničkoj podjeli zemlje, neke nove snage pronalaze svoje mjesto i uspijevaju biti kreativne.