Siddhartha s Grobnika

SPEKTAR

U vrlo dobrom sezonskom debiju Petra Štefanića zablistala su dva novinara. Vedran Kukavica napravio je izvrstan prilog na temu tko su naši ekonomski analitičari, ljudi koje obično uzimamo zdravo za gotovo. No, nije ih podijelio na kejnzijance, fridmanovce, štiglicovce, krugmanovce, ove ili one ovce, nego ih je jednostavno prokazao kao ljude koji su radili za novac. Nečiji novac, dakako, ne nužno čist. Eruditski i ironično, točnije posve posprdno opisavši Slavka Kulića kao “filozofa, progonitelja bitka i vizionara sudnjeg dana”, Kukavica je podsjetio da je prije nekoliko godina isti taj Kulić, koji sada naviješta hrvatsku ekonomsku apokalipsu, bio na platnom spisku Miroslava Kutle – jednog od ključnih kreatora te i takve apokalipse – i dokazivao da je Kutle čist kao suza. Mladen Vedriš bio je, pak, znanstveni suradnik Markice Rebića, jedne od najbesmislenijih figura u inače posve besmislenom, harmsovskom svijetu hrvatskih špijuna. Vladimir Novotny u prilogu je portretiran kao nekadašnji mecena Fikreta Abdića. Iz ovog priloga lijepo se vidi da su svi oni zapravo Igor Štimac: u komentatorskoj kabini suvereni, na zelenom terenu osrednji, a u suštini tek glasnogovornici stanovitih, dobro prikrivenih koterija. “There’s no such thing as a free lunch”, rekao bi Milton Friedman; nema besplatnog ručka.

Kristina Validžić, koja je već za prošlu Togonalovu emisiju napravila zapažen prilog, uzela je stari spot Massima Savića, sniman 1995. ispred benzinske pumpe u Miramarskoj ulici u Zagrebu i u dubini kadra otkrila sićušan detalj: litra benzina koštala je 4,99 kuna. Danas litra košta skoro 12 kuna. Usporedila je onda cijene i plaće; vremena, ljepša od ovih, jedna anonimna sugovornica u prilogu je lijepo sumirala: onda je bilo nade, a danas je nema, ali bit će bolje.

Ukratko, Štefanićev je politički magazin imao dobar start, a izvrnute optike ovih dvaju priloga daju nadu da bi stvar mogla nadrasti konvencionalne okvire žanra.

DNEVNIK 3

Neki je portal svojedobno javio kako je uhapšen Sretko Kalinić zvani Zver, pri čemu je nadimak Zver bio supstancijalno besprijekoran, ali neistinit: Sretko Kalinić nosio je, naime, nadimak Beli. No kako su naši portali formatirani u resavskoj školi, Kalinić je za sat vremena na hrvatskom internetu postao Zver i tog se nadimka više nikada nije oslobodio. S njim će se i na ahiret preseliti. Prvu grešku na internetu svi slijede, i u dobru i u zlu. Ako vas mediji jednom tituliraju kao “stručnjaka” i vi u prvom intervjuu pokažete da znate artikulirati proširenu rečenicu, za mjesec dana zvijezda ste u disciplini, bez obzira na to jeste li u njoj ikada objavili neku knjigu. Smiljana Leinert Novosel, po navici začetoj na Novoj TV, predstavljena kao stručnjakinja za komunikaciju, iako je po vokaciji statističarka s nekoliko eseja o komunikaciji, tumačila je tako Tončici Čeljuski Milanovićev saborski randevu s hadezeovcima, pri čemu je naglasila kako političar na funkciji nikako ne bi smio potencirati moć. To je odličan savjet ako političar živi u Reykjaviku, Trondheimsfjordu ili Helsinkiju, ali računa li na hrvatsko biračko tijelo – koje je bilo ludo za Tuđmanom, Sanaderom i sličnim “željeznim rukama u svilenoj rukavici” – odmah može objesiti kopačke o klin.

No ima tu još nešto važnije. Ako netko iz čiste obijesti i zbog nedostatka ikakve suvisle ideje o politici pljuje na sporazum koji je stvarao i godinama zagovarao, i radi te budalom s jedinim ciljem da te prokaže kao veleizdajnika zato što shvaćaš ljepote njegove bivše platforme, onda mu se to mora jasno staviti do znanja. Jedina greška Milanovićeve komunikacije bilo je nepotrebno prozivanje Stierova “domovinskog statusa” ili antropološka potraga za dobrim stranama istog. To je politički promašeno i etički neopravdano – Max Weber jednom je sasvim točno primijetio da onaj tko ima na umu spas duše nema što tražiti u politici, pa sada jedan Stier više-manje. Sve drugo bilo je besprijekorno, što se vidi i po prijemu koji je ova lekcija, održana “prodavačima cigle”, doživjela u javnosti, oduševljenju naime, posve nepatvorenom i zasluženom.

DNEVNIK

Slavka Linića čovjek poželi oslovljavati sa Siddhartha Gautama, učitelju, budući da djeluje pomalo prosvjetiteljski. Što naučava Siddhartha s Grobnika? To da se porezi moraju plaćati. To da se ne smije dugovati. To da se obveze građana prema državi, kao i obveze države prema građanima, moraju podmirivati. Ili ćemo biti država ili nas neće biti. Big dil! Churchill je jednom rekao da Balkan uvijek proizvodi više historije no što lokalno može konzumirati. U pogledu proizvodnje viška vrijednosti stvar stoji upravo obrnuto. Južnoslavenski narodi posljednjih sedam-osam desetljeća troše više no što mogu proizvesti. U Sloveniji se ovih dana održava izložba naoružanja koje su Titu dali Amerikanci nakon raskida sa Staljinom. Arsenal je zapanjujući: 499 tenkova “Sherman”, 399 topova “Jackson”, stotine aviona i kamiona, milijuni komada municije. Tisuće strojopušaka “Thompson”, po kojima je kasnije nadimak uzeo pjevač koji je prije čuo za pušku nego za zubara. Sve skupa vrijedno sedam milijardi eura. Ukupna pomoć koju je SAD dao Titu bila je nekoliko puta veća od pomoći koju je kroz Marshallov plan dao do temelja razorenoj Njemačkoj. Pa ipak, Jugoslavija se do kraja svog postojanja zadužila za 20 milijardi dolara i tek je Ante Marković, kojeg su vodstva Srbije i Hrvatske prezrela i odbacila, smanjio taj dug na 12 milijardi dolara. Hrvatska danas duguje 46 milijardi eura, a cijela bivša Jugoslavija – govoreći u dolarima – više od 200 milijardi. Samo u prvom polugodištu, Hrvatska se zadužila za novih 700 milijuna eura… Tito je mudrom politikom rentiranja položaja dobio preko sto milijardi dolara bespovratne pomoći, što su naši obijesni nacionalisti prezreli, ali su s njenih visina sagradili svoje nemušte ideologije superiornosti, koje se danas raspadaju u smradu nove kolonizacije.

Jasno je da tako dalje ne može dugo i ono što Slavko Linić radi predstavlja civilizacijsku reformu 21. stoljeća. To je pokušaj da dosegnemo ono što smo imali u 19. stoljeću: pravnu, austrougarsku državu. Samorazumljiva i trivijalna stvar, da se porezi i dugovi plaćaju na vrijeme, kod nas je po radikalnosti tek nešto manji zahvati od Jelačićevih reformi ili Titovih revolucionarnih akata poput nacionalizacije, kolektivizacije, sekvestra i sl. Kako je Linić rekao Šprajcu, u standardno nesmiljenom intervjuu, nakon prvog listopada više neće biti gledanja kroz prste: “Svi koji djeluju na tržištu morat će svoje dugove pokrivati na vrijeme. Država će sve dugove morati pokrivati u roku od 30 dana, dok će privatni poduzetnici imati 60 dana. Kada likvidnost ‘krene’ i kada se s tržišta maknu oni koji nam ne trebaju, i banke će moći plasirati svoj novac s manje rizika.”

Pitanje je hoće li Slavko Linić, najvredniji čovjek Milanovićeve vlade, uspjeti. On je nalik na onog dječaka iz Nizozemske koji je prstom začepio curenje brane. Njegovi se zahvati protive svim tradicijskim i političkim zasadama ovog podneblja. Distribucija konstitutivne moći ne može jako dugo biti suprotstavljena distribuciji realne moći, smatrao je John Stuart Mill, jer inače dolazi do sukoba. Ubrzo ćemo vidjeti kakva je stvarna Linićeva moć i kakva je njegova stvarna perspektiva. Čim je najavio porez na imovinu, protiv njega su ustali glasnogovornici najmoćnijih vlasnika hrvatskih nekretnina, obijedivši ga da će obične stanove oporezivati sa 30.000 kuna godišnje. Sada čekamo Linića na krupnim zvjerkama. Ne prinese li na oltar nekoliko orijaša, džaba mu posao. Lako je globiti sirotinju.