Studijem do radnika?

U organizaciji novopokrenutog Centra za radničke studije (CRS) iz Zagreba 19. i 20. oktobra održana je konferencija pod nazivom “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”. U prostoru zgrade središnjice Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), poznatom Radničkom domu na Krešimirovom (nekada Lenjinovom) trgu, dva su dana izlagali i debatirali studenti i znanstvenici iz Slovenije, Austrije, Njemačke i Hrvatske, pokušavajući utemeljiti novozacrtanu poziciju Centra u svojevrsnoj obnovi marksizma na našem, za tu misao nekada plodnom, području.

Predstavljajući se na svojoj web-stranici (www.radnickistudiji.org), CRS se obećava suočiti s intelektualnom i političkom prazninom koju je otvorilo svojedobno “čišćenje” akademskog prostora i javnih rasprava od “svih ostataka marksističke teorijske tradicije”. Jer, “mi” (točnije, hegemono mišljenje u nas) marksizam smo odbacili u trenutku kada nam je bio najpotrebniji – u trenutku kapitalističke restauracije, koja se u njegovim terminima dade dobro opisati i shvatiti. A to nikako nije – pokušajmo primijeniti historijski materijalizam na njega samog – bilo slučajno, već je odgovaralo onim slojevima i klasama koje su u posljednjoj restauraciji i profitirale. (Anti)intelektualno brisanje marksizma kao sistematične kritike kapitalističkih društvenih odnosa omogućilo je sve ove ideološke magle, politike identiteta itd. i sl., od kojih nikako da se oporavimo, dovoljno da bismo se kao historijski subjekti umiješali u stvari vlastite propasti, u “duboko socijalno disruptivne učinke načina restauracije načina proizvodnje koji je konstitutivno ovisan o izvlaštenju većine stanovništva”. Tako su privatno vlasništvo i tržište kao dominantne institucije društvene regulacije, iako razorne po živote većine stanovništva, zadobile dominantnu poziciju u javnim diskursima, pretvarajući se u navodne političke ideale i neupitne osnove društvene organizacije proizvodnje i distribucije.

Zato prije no što se prilijepimo za dominantne nacionalističke i liberalne narative (a u tom suživotu je, nakon što je lokalni fašizam obavio prljavi dio posla, provincijalna inačica liberalizma zavladala našim euroatlantskim “integracijama”), pa i kada smo spram njih, upavši u konkretno, dakle apstraktno, kritični, moramo oživjeti onaj osjećaj nedostatka, praznine (Brechtovim riječima: čega nema, tog se ne odreci), koja nam je odustajanjem od utopije nametnuta.

S opisanim procesom, svjesni su toga u CRS-u, odvijao se i proces slabljenja radničkog pokreta, kako njegove političke snage tako i “socijalnog standarda reprodukcije radne većine”. Toj situaciji CRS se odupire na razne načine, ali prvenstveno “reafirmacijom marksističke kritike političke ekonomije”, a to za njih znači uvođenje suvremenih radova iz marksističke tradicije u aktualne rasprave, stvaranje platforme za njihovu recepciju i diseminaciju; doprinos kritici kapitalističke restauracije, njezinih socijalnih i političkih implikacija; produbljivanje komunikacije među istraživačima, političkim edukatorima, intelektualcima i aktivistima iz regije; intervencije u šire javne diskusije, organiziranjem konferencija, seminara, kružoka i izdavanjem publikacija; pružanje teorijskih i intelektualnih impulsa jačanju antikapitalističke ljevice; doprinos jačanju oslabljenog radničkog pokreta u regiji; podupiranje teorijske izgradnje demokratskih socioekonomskih alternativa kapitalističkim društvenim odnosima.

Prva konferencija CRS-a kreće od konstatacije “kraja socijalizma”, što je točno samo ako se gleda iz pozicije sadašnjih državnih projekata i njihovih ideologija. U tom smislu stoji da su putanje tih “novih” država u osnovi slične, “kako po pitanju socioekonomskog razvoja tako i po pitanju ideološkog tumačenja tih procesa u mainstream diskursu”. Restauracija kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kombinaciji s asimilacijom u (neo)liberalne tržišne režime EU-a, doveli su do obuhvatne deindustrijalizacije, socijalne polarizacije i rastuće, javne i privatne, zaduženosti. Sve to odvija se pod egidom nužne reforme i “modernizacije” neoliberalnog usmjerenja, navodno bez alternative. Konačni cilj – “evropske integracije” – tako je istovremeno i pogonska snaga i zadnja instanca legitimacije tih procesa. Te “strukturne prilagodbe”, dobrim dijelom diktirane iz centara kapitalske moći, ostaju često bez političkog odgovora i adekvatne teoretizacije s ljevice. Zato ova konferencija hoće pružiti platformu kritičkim (ne isključivo marksističkim) perspektivama na centralne teme i pitanja postsocijalističkog perioda. Ambicija je da postane jedna od fokalnih točaka u “razvoju kontra-hegemonijske nove post-jugoslavenske teorijske ljevice”.

I tu bismo se mnogi od nas mogli i trebali prepoznati! Jer, ovakvih inicijativa ima sada već u svim jugoslavenskim državama, u svakoj po nekoliko, pa je pitanje kako ih umrežiti, razviti međusobno kritički odnos, a ne završiti u sektaštvu malih skupina. Je li od političkih, sindikalnih i akademskih organizacija u regiji podjednako, ali ne i od svake prakse, odvojena teorijska niša jedno od rješenja, ostaje otvorenim za daljnju diskusiju.

U dva dana 11 je diskutanata govorilo o raznim aspektima naše tzv. tranzicije, tako da ovdje ne možemo pobrojati ni sve naslove, a kamoli iscrpiti teme o kojima se govorilo (sudionici su bili, redom nastupanja: Vladimir Cvijanović, Mislav Žitko, Heiko Bolldorf, Primož Krašovec, kao glavni govornik Joachim Becker, Sašo Furlan, Marko Kržan, Anej Korsika, Domagoj Mihaljević, Ljiljana Burcar i Toni Prug). Budući da će “Novosti” u slijedećim brojevima donijeti razgovore s Bolldorfom i Ljiljanom Burcar, a Becker je već bio gost u našem listu, ovdje spomenimo zapažen nastup Domagoja Mihaljevića, mladog diplomanta na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji je izložio neke od teza iz svoga diplomskog rada na temu raspada Jugoslavije. Ako je konferencija uz ostala pitanja, poput odnosa centra i periferije, ideologije EU-integracija itd. i sl., htjela ispitati i “resurse koje nam možda još uvijek pruža – povijesno, teorijski i politički – za suprotstavljanje vladajućem konsenzusu oko neizbježnosti neoliberalnih ekonomskih i socijalnih rješenja” pitanje jugoslavenske prošlosti i kontinuiteta/diskontinuiteta s njom, Mihaljevićevo izlaganje bilo je snažan podstrek liniji kontinuiteta u borbi s kontinuitetima i prekidima.

Hoće li riječ “radnički” u nazivu CRS-a zaživjeti kao označitelj objekata ili i subjekata, ne samo znanstvene, analize sudionika “studija”, ovisi i od znanja i volje spajanja tih dvaju zasad (pre)rastavljenih odrednica.