Svi putevi vode u Beograd i Kotor
“Koriolan”, igrani film Ralpha Fiennesa
Iako ga je T. S. Eliot smatrao, uz “Antonija i Kleopatru”, najvećom Shakespeareovom tragedijom, iako su se u roli njegova naslovnog protagonista okušavale takve glumačke veličine kao što su Laurence Olivier, Richard Burton i Anthony Hopkins, “Koriolan” je uvijek ostajao u sjeni “Hamleta” i ostalih slavnih klasikovih tragedija.
Shakespeareovi dijalozi
Izvorni Koriolan (danas se smatra da je vjerojatno riječ o fiktivnoj osobi) bio je rimski vojskovođa i neustrašivi ratnik, preziratelj plebsa i protivnik demokracije, koji je u Shakespeareovoj verziji istovremeno antipatični patricijski tiranski gad i karizmatični individualist nepokolebljivo odan svom svjetonazoru i uvjerenjima, krajnje nesklon svakom licemjerju i udvaranju “nižim bićima” poput plebejaca radi političke koristi. Problem je, međutim, što njegova novopečena ambicija da postane konzul, koja je zapravo ambicija njegove dominantne majke, treba podršku upravo tog prezrenog plebsa. Nju, stisnuvši zube i spustivši se među puk, Koriolan i dobiva, međutim manipulativni plebejski tribuni, njegovi protivnici, ubrzo podršku pretvaraju u protimbu i hrabri je, no istovremeno i rigidni ratnik nesposoban za ikakvo razumijevanje položaja, nazora i interesa drugih i drugačijih, osuđen na progonstvo. Kako bi se osvetio, udružuje se s dotadašnjim smrtnim neprijateljem, volščanskim vojskovođom i herojem Aufidijem, te povede vojsku na Rim. Rimljani mu šalju njegove najbolje prijatelje kako bi ga odvratili od namjere da razori vlastiti grad, no jedina koja može taknuti hladno Koriolanovo srce njegova je majka.
Prve kino prilagodbe “Koriolana” (prethodno je snimljeno nekoliko TV verzija) prihvatio se glumački velikan Ralph Fiennes, koji je naslovnog protagonista utjelovljivao u kazalištu tokom 2000. Fiennesu se uloga toliko svidjela da ju je odlučio ne samo ponoviti na filmu, nego i osuvremeniti čitav predložak, i to kao svoj slikopisni redateljski debi. Na tragu filmova poput Luhrmannova “Romea + Juliet”, zadržao je Shakespeareove odnosno šekspirovske dijaloge, iako je radnju premjestio u suvremeno doba, pojačavajući efekt začudnosti time što Rim i njegovu okolicu glume Beograd i Kotor.
Elitistički ratnik
Prepoznatljiva zapadnobalkanska ambijentacija i scenografija, odnosno generalno ikonografija, osobito u scenama narodnih nemira zbog nestašice hrane te u prizorima ratnih sukoba rimskih specijalaca i volščanskih gerilaca, neodoljivo priziva pomisao da bi otprilike tako izgledalo da su se postrojbe NATO-a 1999. iskrcale na tlo SRJ, odnosno da bi odgovor ovdašnjih vlasti na eventualne široke narodne proteste i pobunu izgledao otprilike jednako nemilosrdno kao u Fiennesovu filmu. Zanimljivo je pritom da autor nema simpatija prema puku, koji tretira kao lako zavodljivu mediokritetsku masu, dok istovremeno u liku elitističkog ratnika, sukladno predlošku, itekako pronalazi tragičnu dimenziju.
Ljevičarskoj kritici takva se idejnost jamačno neće svidjeti, no filmu je nemoguće zanijekati iznimnu dinamičnost, energičnost i fluidnost, a njegove prave mane leže u sferi dramaturgije – znatno krateći predložak, Fiennes je mnoge intrigantne motive (Koriolanov proincestuozan odnos s majkom uz istovremeno zanemarivanje lijepe supruge i sina, homoerotski tonovi u odnosu s Aufidijem, medijska sveprisutnost, uloga vođa u narodnim ustancima) obećavajuće dotakao, a onda nam uskratio njihovu elaboraciju. No moćna sprega redateljske energije i impresivnih glumačkih izvedbi samog Fiennesa i Vanesse Redgrave (majka) potiskuje u drugi plan i te važne prigovore.