Tko dadilja umjesto države?

Velik dio rezova u javnom sektoru odnosi se na poslove koje tradicionalno obavljaju žene: odgoj djece (vrtići, škole, fakulteti), skrb za starije, pa i zdravstveni sustav. Žene se tradicionalno bave poslovima koji uključuju skrb za druge, a oni u mjerama štednje trpe znatne rezove. Feministice su odavno zaključile da reprodukcija radne snage uključuje puno veći broj aktivnosti od konzumiranja roba, jer odjeća mora biti oprana, hrana skuhana itd., pa je stoga super-eksploatacija žena u kapitalizmu i dalje otvoreno pitanje.

“Plaćeni i neplaćeni rad žena ukopani su duboko u srce kapitalističkog društva i njegove ekonomske strukture”, kaže David Staples u knjizi “No Place Like Home”: kućanski poslovi specifična su grana kapitalističke produkcije, no i takav reproduktivni rad spada u kapitalističku akumulaciju. Bez obzira na to obavlja li se reproduktivni rad za plaću ili je besplatan, on je u svakom slučaju podložan uvjetima koje nameće kapitalistička organizacija proizvodnje. Kućanski rad nije slobodna aktivnost, on služi reprodukciji radnika te je stoga podložan ograničenjima koja mu nameće tržište rada.

Emigrantice iz Trećeg svijeta

Feministica i aktivistica Silvia Federici smatra da, ako pogledamo globalnu perspektivu, vidimo ne samo da žene u svim zemljama i dalje obavljaju najveći dio kućanskih poslova, nego i da se zbog rezova u socijalnim službama i decentralizacije industrijske proizvodnje količina plaćenih i neplaćenih kućanskih poslova koje žene obavljaju povećala, pa i onda kada su zaposlene izvan kućanstva. Poslovi vezani uz socijalnu reprodukciju, plaćeni i neplaćeni, podložni su kapitalističkoj organizaciji i odnosima proizvodnje. Analizirajući socijalnu reprodukciju u globalnoj ekonomiji, Silvia Federici smatra da su u zemljama centra dekoncentracija i relokacija industrijske proizvodnje, zajedno s fleksibilizacijom i prekarizacijom rada, doveli do toga da se velik dio kućanskih poslova komercijalizirao: od toga da se veći broj obroka jede izvan kuće, preko toga da se odjeća pere u praonicama rublja, do toga da se unajmljuju žene iz bivših socijalističkih zemalja i zemalja Trećeg svijeta za plaćenu brigu o drugima. Hoće li sva ta područja rada uskoro biti strogo oporezovana?

U bivšim socijalističkim zemljama i zemljama Trećeg svijeta strukturne prilagodbe, privatizacija i liberalizacija socijalnih institucija poput zdravstva, dovele su do emigracije žena. Više od 50 posto emigranata iz zemalja Trećeg svijeta su žene, od kojih su mnoge u braku i imaju djecu koju su prisiljene ostavljati u matičnoj zemlji. Povijesno gledano, smatra Silvia Federici, takva je praksa izrazito neuobičajena. Obično su žene te koje ostaju i koje se brinu o djeci i starijima. Ona zaključuje da “globalizacija brige”, kojom se ponose vlade diljem svijeta jer im je omogućila smanjenje sredstava koje je nužno izdvajati za socijalnu reprodukciju, ima previsoku cijenu koju plaćaju zajednice iz kojih imigrantkinje potiču.

U Hrvatskoj je tako učestao odlazak radno sposobnih i nezaposlenih žena na rad u zemlje Zapadne Europe. Najučestaliji poslovi za starije žene su upravo briga o starijim i nemoćnim osobama, a mlađe, nerijetko visokoobrazovane, rade kao “bejbisiterice”, dadilje. Kao imigrantkinje jeftinija su radna snaga, višestruko su manje plaćene za iste poslove od žena neimigrantikinja. U Europskoj se uniji najveći dio tog rada obavlja na crno, a žene se najlakše zapošljavaju na poslovima brige o drugima i kao kućne pomoćnice.

Kao koncept, socijalna reprodukcija jedan je od ključnih termina feminističke socijalne teorije, jer osporava uobičajene distinkcije između produktivnog i reproduktivnog rada ili između rada na tržištu i rada u kući. Ekonomska kriza ima, u tom smislu, dvostruki učinak na žene na tržištu rada. S jedne ih strane rezovi javnog sektora, u kojem su najčešće zaposlene, guraju u sferu kućanstva, a nedostatnost jedne (ili nijedne) plaće u obitelji istovremeno ih tjera na tržište rada.

Višestruki pritisak

Prestanak ulaganja države u reprodukciju radne snage, što se odvijalo putem programa strukturnih prilagodbi i uništavanjem “socijalne države”, značio je velike rezove mirovina, poluprivatizaciju i privatizaciju zdravstvenih sustava, dokidanje subvencija za javni prijevoz itd. te je prisilio članove društva da preuzmu punu cijenu socijalne reprodukcije kao pojedinci. Svi poslovi za koje su srezana davanja moraju se i dalje obavljati. Troškovi socijalne reprodukcije prebacuju se u sve značajnijoj mjeri na pojedince. Najvećim su dijelom ti pojedinci upravo žene. S jedne strane, imamo situaciju u kojoj država prestaje izdvajati sredstva za poslove skrbi za druge koje, kako je već naglašeno, tradicionalno obavljaju žene, a s druge se primjećuje reguliranje, pravno ograničavanje i uvođenje novih oblika poreza za poslove koji su se dosad mogli obavljati neformalnim putem. Tako smo nedavno mogli pročitati da će Vlada u Hrvatskoj donijeti novi zakon o dadiljama kojim će se spriječiti “čuvanje djece na crno” tako što će biti uređeno tko, kada, po kojim uvjetima i koliko djece smije čuvati. Za čuvanje djece ubuduće će biti potrebno otvoriti obrt. Ta mjera predstavlja dodatne financijske namete u obliku poreza, koje će država ubirati na posljednjem mjestu koje bi trebalo dodatno opteretiti – ženskom radu, koji je najčešće neplaćen ili potplaćen.

Žene su, stoga, apsorberi ekonomske krize. One stradavaju višestruko. Rizik od obiteljskog nasilja povećava se uslijed frustracija muškaraca zbog nemogućnosti ispunjavanja funkcije hranitelja obitelji. Žene stradavaju i ekonomski. U periodima kada se ekonomija širi, žene imaju bolji pristup tržištu rada, no kada nastupi smanjivanje ekonomije, priljev žena tržištu rada sve je manji, a povlačenje s njega i koncentracija na neplaćene kućanske poslove sve su veći. Žene su tako nevoljko podložne različitim međusobno suprotnim procesima kojima je zajedničko to da se odvijaju na njihovu (ekonomsku, socijalnu, osobnu) štetu: jedni procesi žene guraju u privatnu sferu ograničavajući im tako onu javnu, dok ih se s druge strane, pod nepovoljnim uvjetima, gura na tržište rada. Isto tako, s jedne strane prisiljene su raditi na crno, bez socijalnih zaštita, a s druge se regulira “siva zona” u kojoj mogu povremeno raditi dodatne poslove da pokrpaju sve manje budžete. Zajedničko je svim tim procesima da ni na koji način ne koriste onima oko kojih se događaju – ženama.