Tumaranje kao politička strategija

Zvanična Srbija pomirila se sa činjenicom da bar još godinu dana neće dobiti datum za početak pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Za manje od mjesec dana, premijer Ivica Dačić je nekoliko puta kazao kako “Kosovo treba podijeliti”. Vrlo brzo je dobio odgovor od Njemačke, gdje je sa visokih adresa poručeno da Srbija prije dobivanja datuma mora ispuniti i sedmi uslov, a to je ugovor sa Kosovom o dobrosusjedskim odnosima.

Na svaki je način pokušana relativizacija tog stava od strane vlasti, ali je stigao izvještaj o napredovanju u kome je, pored ostalih obaveza, srpskoj vladi stavljeno na znanje da mora poštovati “teritorijalni integritet Kosova”. Takva formulacija, a ona se nikada prije nije pojavljivala, direktna je posljedica Dačićevih izjava o podjeli, kao i tvrdog govora u UN-u i nekoliko naknadnih, također nepromišljenih izjava predsjednika Tomislava Nikolića. U susretu sa komesarom za proširenje Štefanom Fileom, predsjednik Nikolić je zatražio ublažavanje formulacije o poštovanju teritorijalnog integriteta Kosova, ali je dobio hladan odgovor da izmjene formulacija nisu moguće.

Izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin već je duže vrijeme skretao pažnju srpskoj vladi da će pristup koji ona ima prema Kosovu izazvati probleme sa kojima se danas sreće.

Da bi negativna kretanja krenula još ubrzanijim tokom pobrinuo se Dačić govorom u okolini Šapca, prilikom obilježavanja godišnjice strijeljanja nekoliko hiljada ljudi iz tog kraja od strane njemačkih trupa u Drugom svjetskom ratu, gdje je izjavio kako “Srbija zaslužuje da bude dio EU, ali joj ne daju oni koji su nad njom izvršili genocid u dva svjetska rata”. Kada mu je, uz burno reagovanje javnosti, od strane koalicionih partnera, potpredsjednika Vlade Aleksandra Vučića prije svega, skrenuta pažnja na štetnost tih izjava, i sam Dačić je “povukao nogu” i izjavio da su ga mediji krivo interpretirali, a od državne agencije Tanjug zatražio da mu se izvini, pravdajući se da nije tako mislio.

Problem sa aktuelnom Vladom Srbije, od koje je Zapad očekivao da će, s obzirom na nacionalističku prošlost njenog najvećeg djela, imati legitimitet da povuče teške poteze oko Kosova, sastoji se u nedostatku strategije, ali i nesposobnosti da izađe iz populističke matrice njenih političkih nosilaca. Platforma o Kosovu, oko koje bi navodno trebao biti postignut široki konsenzus, najavljuje se već više mjeseci, zapravo od stupanja Nikolića na predsjedničku dužnost, ali se njeno donošenje ciklički odlaže. Pokazuje se da ne postoji izgrađena politika niti utvrđen redoslijed koraka, pa ovo što sada gledamo više liči na tumaranje nego na politiku.