Vrhunski urednik i antifašist

Kako ne želi ni sprovod, ni grob, a da ne treba objaviti niti partu kad umre, Mirko Peršen mi je rekao u kafiću, u koji je ponekad navraćao sa suprugom Grozdanom. Zašto? “To samo opterećuje obitelj, a zapravo nema nikakve važnosti…”, objasnio je mirno.

Da je umro u 92. godini doznao sam ipak iz parte, koju je obitelj objavila, ali tek nakon što je u tišini kremiran. Bez oproštaja i bez velikih riječi, iako se radi o čovjeku koji ih je itekako zaslužio. Ovih nekoliko redaka pišem s tremom, kao da će ih on čitati i to s crvenom olovkom u ruci. Kad sam počeo pisati u “Vjesniku” prije 55 godina, on je bio zamjenik glavnog urednika, a “Vjesnik”, koji je nedavno ugašen, imao je nakladu od 100.000 primjeraka.

Mirko Peršen je već 1950. bio glavni urednik “Slobodne Dalmacije”. U to poratno vrijeme, mladi su ljudi brzo dobivali svoju šansu. Pod njegovom uredničkom palicom u listu su postale najvažnije dalmatinske teme, a da privuče čitatelje pokrenuo je i posebne priloge; humoristički “Pomet” i “Jadranski sport”. Počeo je izdavati i biblioteku “Slobodne Dalmacije” u kojoj je prva knjiga bila “Libar Marka Uvodića”. Pripremio ju je tada mladi Miljenko Smoje, reporter “Slobodne” i najplodniji autor “Pometa”. U svescima je objavljivao i Zagorkinu “Gričku vješticu”, što je za ono vrijeme ideološkog čistunstva bio hrabar potez. “Politika” je odmah objavila njegovu karikaturu s Marxovom slikom na zidu, a “Gričkom vješticom” u ruci. Ali bio jer to i dobar posao. Stara rotacija “Slobodne” koja je, kako je on pričao, kloparala poput sinjske željeznice, uspijevala je tiskati “samo” sedamdesetak tisuća primjeraka, pa se u Zagrebu na “Gričku” čekalo u redovima. Tada su se u “Slobodnoj” prvi put uz plaće dijelili i tzv. viškovi.

Bilo je to vrijeme zajedništva, kad se nije radilo samo za novac i osobni probitak. Kad se “Vjesnik” selio iz Masarykove u novu zgradu, sjećam se kako je Mirko Peršen skupio nekoliko nas mlađih novinara i zajedno s nama nosio stolove i pisaće strojeve na kamion. Danas je tako nešto nezamislivo. Bio je jedan od onih urednika koje se uvijek moglo naći bilo u redakciji, bilo u tiskari. Napredovao je u profesiji do samog vrha, sve do glavnog urednika i generalnog direktora “Vjesnika”.

Mirko je bio Šibenčanin, koji je na studiju u Zagrebu pristupio lijevom pokretu. Kao sekretar zagrebačkog SKOJ-a uhapšen je u ožujku 1943. i odveden u logor Stara Gradiška. Nakon neočekivane amnestije jednog broja logoraša-Hrvata, u studenom 1944. otišao je u partizane. O ustaškim logorima napisao je dvije knjige. Druga je dospjela u knjižare tek nakon izbora 1990. i ubrzo nestala. Rasprodana? “Vjerojatnije je da je doživjela sudbinu knjiga na ćirilici i ostalih nepoćudnih izdanja”, rekao mi je Mirko kad sam ga to pitao.