Angažman u umjetnosti sad je veliki trend

Pokretačica ste novoga zagrebačkoga izlagačkog prostora, u dvorištu u Jurišićevoj ulici. O čemu je riječ i kakvi su planovi?

Riječ je o umjetničkom projektu u formi haustor-galerije. Na poziv Rajka Pavlića iz plesnog studija Liberdance da realiziram umjetničku instalaciju na navedenoj lokaciji, predložila sam projekt čiji su koncept i forma u duhu propitivanja ekologije i ekonomije ili ekonomičnosti umjetničkog rada te umjetničkog djela kroz prostorno i kontekstualno specifični pristup. Sve se pokazalo kao prilika za jedan drugačiji, simbiotski odnos s plesnim studijem, u kojem je moguće umjetnicima osigurati i simboličnu naknadu za njihov rad. Tako je naglasak stavljen i na obrtanje uobičajene hijerarhije produkcija-honorar. Dosad su realizirani radovi troje umjetnika: minimalistička performativna intervencija Marijana Crtalića na staklu vrata haustora, “Most” Aleksandra Bedea iz Novog Sada, kao privremena intervencija koja je markirala trasu kojom je nekad prolazio potok Medveščak, te relacijski projekt talijanske umjetnice Tatiane Villani u kojem zajedno sa sudionicima izrađuje skice i potom za njih izvodi crteže šivaćom mašinom. Do kraja godine planiramo još četiri intervencije, a program se nastavlja i u 2013.

Umjetnički čin kao refleksija

U vašem je umjetničkom radu često prisutna participativnost. Koliko je za vas, u tom smislu, važan izlazak u javni prostor grada?

Neki su moji radovi participativni, neki nisu. Zagovaram umjetnički čin kao refleksiju. Umjetničku reakciju potaknut će kontekst, situacija, mjesto itd., pa je ona ponekad u formi participativne akcije. Kako je promišljanje šire društvene stvarnosti direktna posljedica kretanja od malih uzoraka i intimnih preokupacija, a protagonisti te društvene stvarnosti su ljudi, participativnost mi se čini nekom logičnom posljedicom. Čitavu zatečenu okolinu gledam i koristim kao oblikovni materijal. Veseli me i deteritorijalizacija subjekta kroz sudjelovanje; krećući se relacijom distanca-uključenost, pogled se pomiče, izoštrava, izmješta – ukratko, (po)ostaje aktivan i fleksibilan, a energija sudionika se transformira. To je interesantna i konkretna ili direktna posljedica umjetničkog čina, koju je inače teško detektirati i izmjeriti. Izlazak u javni prostor grada mi je bitan, a kreće više iz afektivnog i emocionalnog nego namjernog. Sviđa mi se rečenica Orhana Pamuka u “Istanbulu”, gdje kaže da “grad nema središta izvan nas samih”. Moje preokupacije i način stvaranja proizlaze iz sprege tihoga, intimnoga i šire društveno relevantnoga. U procesnom arhivu rada na temu urbane divljine i gradskih livada, više se bavim čitavom tom ontogenezom afiniteta prema javnim prostorima grada.

“Pametne” a loše izložbe

Biste li svoj rad opisali kao angažiran i koga biste izdvojili u kontekstu angažirane suvremene umjetnosti u Hrvatskoj?

Što uopće znači biti angažiran? Drugo je pitanje što, na kraju priče, direktni angažman proizvodi – to je praktički nemoguće izmjeriti. Smatram da biti angažiran znači aktivno gledati i promišljati, pa djelovati ili, preciznije, izraziti se. No, to ne mora nužno biti kroz eksplicitne iskaze. U tom bih se smislu voljela smatrati angažiranom. Istovremeno mi je osobito problematičan direktni angažman unutar “bijele kocke”, s tim da “bijela kocka” može biti i ulica. Čini mi se da često najkonkretnije posljedice takvog angažmana ostaju tek na karijerama umjetnika. Angažman u umjetnosti sad je veliki trend i učestalo polazište kustoskih koncepcija. Imam često dojam da što je rad plošniji i jednoznačniji ili dovoljno eksplicitno progovara o nekoj aktualnoj društvenoj problematici, to ga je lakše uklopiti kao ilustraciju počesto vrlo pretencioznih koncepcija. Takvi radovi i umjetnici svakako brže nalaze put do nekog etabliranog mjesta u svijetu suvremene umjetnosti od nekih suptilnijih, ali umjetnički zapravo kompleksnijih i snažnijih umjetničkih iskaza, koji se upravo radi svoje slojevitosti teže uklapaju u strogo određenu problematiku. Kompleksnost postaje vrednota kao kompleksnost diskursa u sferi kustoskih koncepcija, a od radova kao da se traži da budu plošni, da bi ih bolje i zapravo jednostavnije ilustrirali. Zato imamo niz “pametnih”, ali loših izložbi.

Smatram da je direktnom angažmanu mjesto u građanskim inicijativama i drugim društvenim organizacijama koje se u svom predanom radu mogu služiti i kreativnim alatima i jezicima, što nije nužno umjetnost, te na taj način doprijeti do većeg broja ljudi. S druge strane, umjetnost treba biti ona koja si ne zadaje pragmatične ciljeve, pa ni u najplemenitije svrhe. Mišljenja sam i da bi trebalo opet malo zaviriti u fenomenologiju estetskog iskustva i pokušati detektirati gdje izvire snaga djelovanja umjetnosti i upravo tu snagu možda također nazvati angažirajućom. To nipošto ne znači da zagovaram puku estetizaciju, autističnu umjetnost ili da u vlastitim radovima ne dotičem socijalnu problematiku, upravo suprotno. Aktivno gledanje koje sam spomenula podrazumijeva osviještenost o društvenom kontekstu i to se uvijek, kao uostalom i cijela osobnost, negdje odražava i kroz sam rad. Kad govorimo o umjetničkom djelovanju, smatram da angažman treba biti više posljedica nego polazište za stvaralaštvo i da, umjesto strogih i eksplicitnih pozicija i društveno korisnih imperativa, treba u umjetničkom polju dati prednost prostoru za eksperiment, proturječnost, zbunjenost, iznenađenje, promjenjivost, slojevitost, višeznačnost, zabune i pogreške, nova pitanja… Takav pristup pažnju održava budnom, odnosno perpetuira aktivno gledanje i mišljenje, koje se posljedično može odraziti i na široj društvenoj stvarnosti.