Ćaća, ćale i pape
Pismo ćaći, dugometražni igrani film Damira Čučića
U klasiku Zdenka Runjića i Tomislava Zuppe “Pismo ćali”, koji se do razine remek-djela vinuo 1976. u briljantnoj izvedbi Ibrice Jusića, sin upućuje ocu pismo u obliku pjesme. Više od 35 godina kasnije, u dugometražnom igranom prvijencu Damira Čučića “Pismo ćaći”, senzacionalnom pobjedniku ovogodišnje Pule, pismo je odaslano u obliku video-zapisa. Dok je Zuppin, Runjićev i Ibričin sin dječak koji miješajući tugu i očaj čezne za tko zna kad otišlim ocem, Čučićev ili, preciznije, Čučićev i Beaderov sin (lik utjelovljuje Milivoj Beader na temelju opora iskustva odnosa s vlastitim ocem) mlađi je sredovječni muškarac čije je obraćanje ocu prepuno gorčine. Dok je ćale bio negdje u svijetu, a mater i sin sve su beznadnije čekali da se vrati, ćaća je tamo gdje je uvijek bio, u drniškom zaleđu, matere više nema, a sin je taj koji je otišao i sad se javlja želeći napokon razriješiti zatrovan odnos sa starim.
Manjak kao prednost
Iako su ćale i ćaća iz dvaju umjetničkih djela naizgled beskrajno različiti u očima svojih sinova, naposljetku će i u “Pismu ćaći” zazvoniti nešto od “Pisma ćali”, neko donekle slično zrno nježnosti kad se napokon sretnu u staroj kamenoj kući u Zagori. Pretjerano bi bilo reći da je tom susretu posredovala sinova spoznaja o istovrsnosti s ocem nalik onoj iz Runjićeva, Popadićeva i Oliverova davnog hita “Oprosti mi, pape”, ali u sinovom obraćanju ocu putem video-snimke krije se bar neki trag pokušaja da se ovog shvati, a završni dio filma pokazat će da otac i sin karakterno baš i nisu previše daleko jedan od drugog.
“Pismo ćaći” prvi je film u povijesti Pule koji je trijumfirao a da nije prikazan u Areni. Imao je velike rivale u “Ljudožderu vegetarijancu” Branka Schmidta i “Haliminom putu” Arsena Ostojića, no njegov očit produkcijski manjak (nezavisno kreiran u skromnim proizvodnim uvjetima Hrvatskog filmskog saveza) pokazao se, kao i toliko puta dosad, kao prednost. Teško je reći da je Čučićev film bolji od Schmidtova i Ostojićeva, ali nesumnjivo je nastajao u neusporedivo oskudnijim uvjetima i to njegovu pobjedu čini simpatičnom.
Uvjerljivi glumci
Produkcijska oskudnost odlično se povezala s poetičkim minimalizmom, koji međutim u sebi sadrži raznovrsnost. Naime, kompozicijski su vješto povezani sinovo očište izloženo u video-zapisu, očište oca koji taj zapis gleda, te naposljetku neka, čini se, pomalo nadrealna perspektiva u kojoj se otac i sin napokon sastaju i dopuste si da “sve te grube riči” začine onim ranije spomenutim zrnom nježnosti. Istovremeno jednostavna i složena kompozicija prožeta je iznenađujuće uvjerljivim nastupom Milivoja Beadera (u dosadašnjem je opusu, naime, uglavnom djelovao pretenciozno) i upravo razoružavajuće autentičnom izvedbom gotovo neznanog Mate Gulina, koji su Čučićevom realističkom konceptu darovali ključne sastojke.
“Pismo ćaći” zasigurno ne doseže do visina na kojima već dugo počiva “Pismo ćali”, ali iznova svjedoči o vitalnosti nezavisne filmske scene u Hrvata i možda naviješta relevantan igrani opus istaknutog dokumentarista i eksperimentalista Damira Čučića.