Guvernerova drugarska kritika

Ovog ljeta imenovani guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić u svojem je prvom javnom govoru, gostujući na godišnjoj konferenciji zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, prvi put bio otvoreno kritičan prema dosad vođenoj ekonomskoj politici koalicijske vlade Zorana Milanovića, podsjećajući u svojem istupu na način na koji je njegov prethodnik Željko Rohatinski kritizirao HDZ-ove vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Uz cijeli niz primjedbi koje se odnose na dosadašnji ekonomski model, Vujčićev govor je bio prikladno tempiran koji tjedan pred izlazak Vlade u javnost s prijedlogom proračuna za 2013. godinu. Očekuje se da će taj proračun biti još restriktivniji, odnosno štedljiviji u odnosu na ovogodišnji, koji i nije u potpunosti djelo ove koalicije, s obzirom na to da se ona kretala u okvirima naslijeđenima od HDZ-a, prihvativši i načela štedljivosti iz Zakona o fiskalnoj odgovornosti, koji su obje strane zastupale.

Kukuriku koalicija je u dosadašnjih deset mjeseci vlasti krenula s nizom u javnosti nepopularnih mjera, koje su trebale biti usmjerene na poticanje gospodarskog rasta, ali su efektivno donijele konsolidaciju proračuna i njegovo punjenje kako bi se zadovoljile potrebe proračunskih korisnika i zahtjevi rejting agencija. Ta su dva cilja ostvarena, no rast je izostao.

Prije svega, Ministarstvo financija na čelu sa Slavkom Linićem povećalo je poreznu presiju uvođenjem stope PDV-a od 25 posto, unatoč tome što je ta stranka u opoziciji kritizirala HDZ-ovo povećanje stope sa 22 na 23 posto u ljeto 2009. godine. No dok je HDZ istovremeno oklijevao s rezovima, stvarajući sve veće deficite, nova je vlast krenula i s mjerama štednje usmjerenima na smanjenje proračunskog deficita. Dodatno, smanjila je doprinose za zdravstvo, kako bi poslodavcima snizila cijenu rada, no to očigledno nije bilo dovoljno da u uvjetima duboke krize potakne aktivnost privatnog sektora.

Vujčićeva upozorenja

Drugi najvažniji krak ekonomske politike Vlade, koji je u ovoj godini trebao kompenzirati te slabosti privatnog sektora, bio je stavljen u ruke njezinog prvog potpredsjednika i ministra gospodarstva Radimira Čačića, koji je trebao osmisliti novi investicijski ciklus državnih poduzeća pokretanjem velikih projekata u energetici i drugim dijelovima javnog sektora. U sklopu toga Vlada je odobrila i velika poskupljenja cijena energenata kojima je dodatno udarila na građane, a time utjecala i na pad osobne potrošnje, želeći na taj način državnim monopolima kakav je HEP omogućiti da iz profitabilnijeg poslovanja izdvajaju za ulaganja u planirane infrastrukturne projekte.

Međutim, javne investicije za ovu su godinu zakasnile i rezultat primjene cijelog tog modela bit će pad BDP-a od 1,9 posto, koliko predviđa HNB, s tim da su analitičari poslovnih banaka još pesimističniji. Konačno je i ministar Linić u ponedjeljak odustao od Vladine projekcije o rastu od nula posto i priznao da se očekuje pad, po njegovim riječima, oko jedan posto.

Vujčićeva kritika rada Vlade, s čijim je šefom u prijateljskim odnosima, ipak nije samo kritika upućena Liniću i Čačiću, već kreatorima ekonomske politike u cjelini, a za što na koncu odgovornost ima sam Milanović kao premijer. Vujčić je izrazio veliku zabrinutost hrvatskom stopom zaposlenosti, koja je najniža u Europi, niža čak i od grčke, ali njegove strelice su u najvećoj mjeri usmjerene na odabrani model rasta, za koji je ustvrdio da nije promijenjen u odnosu na ranije vlade. Riječ je upravo o rastu koji bi trebao biti utemeljen na državnim investicijama, odnosno onome u što se Čačić razumije, dok je izostalo stvaranje poticajne klime za investicije privatnog sektora, pogotovo za izravna strana ulaganja, koja u ovoj godini bilježe dramatičan pad.

Zbog ograničenog prostora za zaduživanje države, odnosno ograničenih sredstava koja ionako prezadužena država ima na raspolaganju, Vujčić je izjavio kako je nužno stvoriti povoljnije okruženje za privlačenje stranog kapitala i privatna ulaganja, jer samo njihovo usmjeravanje u izvozne grane industrije ili one grane koje supstituiraju uvoz može dovesti do promjene dosadašnjeg modela, s obzirom na to da se u kratkom roku ni od domaće javne niti privatne potrošnje ne može očekivati da budu poluge rasta.

Osim toga, Vujčić je upozorio Linića kako je smanjenje deficita kroz rezanje rashoda proračuna manje štetno za gospodarski rast od smanjenja deficita putem povećanja porezne presije. U prijevodu, za veću ekonomsku aktivnost bolje je sniziti poreze nego visokim nametima puniti proračun, pa onda ciljati na gospodarski rast kroz javnu potrošnju. Stoga Vujčić savjetuje reformu poreznog sustava, no propustio je dati šire obrise te ideje u svojim porukama Milanovićevoj vladi i ministru Liniću.

Pogođeni Linić

Iako bi se od Ljube Jurčića možda očekivalo da bude kritičniji prema novom guverneru, nekadašnji SDP-ov ministar gospodarstva i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu za “Novosti” kaže kako Vujčićeva kritika stoji i kako nije izašla iz domene guvernerovih ovlasti.

Jasno je, kaže Jurčić, da Vujčić ovu vladu, kao i Rohatinski prijašnje vlade, upozorava na to da joj neće tiskati svježi novac da ga troši kako joj milo, jer nema ekonomske osnove za njegovo tiskanje. S jedne strane, nema stranog pokrića za emisiju kuna, jer nema dovoljnog priljeva deviza, a nema ni dovoljno domaće proizvodnje. Jurčić dodaje kako je Vujčić u pravu kada kaže da se porezna presija mora smanjiti, jer ona dugoročno smanjuje dohotke.

– Ono što Vujčić poručuje – s dozom smijeha govori Jurčić – jest da bismo trebali posuditi novac izvana, ali sada za investicije u proizvodnju, koje bi povećale zaposlenost, umjesto za potrošnju, za što je novac posuđivan ranije.

Međutim, ono što je Jurčiću sporno i u Vladinoj politici i u Vujčićevoj kritici jest stalna mantra o potrebnom spuštanju udjela javnog duga. Jurčić smatra da su i ova i sve dosadašnje vlade propustile priliku da se povećanje deficita iskoristi za jačanje proizvodnje hrvatske industrije u krizi, što bi dugoročno sačuvalo i radna mjesta i stopu rasta.

Kritikom Vladine politike izravno se pogođenim našao ministar Linić, koji je izjavio da mu nije jasno na što je Vujčić mislio kada je rekao da Vlada ponavlja obrasce propale stare ekonomske politike. Linić je pobrojao sve što je učinjeno radi konsolidiranja financija i rasterećivanja privrednika, kazavši da restrukturiranje gospodarstva kreće i kroz nedavno usvojen Zakon o financijskom poslovanju.

Veliki razlog za kašnjenje javnih investicija leži u činjenici da je Kukuriku koalicija na vlast došla u velikoj mjeri nepripremljena za njih, od zakonskih rješenja, pa do konkretnih projekata za koje bi pronašla ulagače, pri čemu nikakvu pripremu nije napravila ni HDZ-ova vlast, od koje je nova Vlada naslijedila te projekte. Neuspjeh da u ovoj godini na tim projektima postignu barem mali rast, kako su planirali, morao je stvoriti određenu nesigurnost kod Vladinih ekonomskih stratega, a pogotovo kod premijera Milanovića, koji se osobno ne razumije u ekonomiju i mora se oslanjati na svoje suradnike. Na tajming Vujčićeve kritike uoči usvajanja proračuna može se gledati i u tom kontekstu.

Ipak, jača proračunska štednja, za kojom vape Vujčić i niz drugih ekonomista, ovisi o manevarskim mogućnostima Vlade, koja je već naišla na snažan otpor sindikata javnih službi, zbog čega su mnoge takve ideje politički neprovedive. Osim toga, Liniću je već sada iznimno teško osigurati prostor za zadovoljstvo proračunskih korisnika, jer u proračunu za iduću godinu ima nove velike fiksne troškove, počevši od porasta izdataka za kamate, pa do obaveze uplate u proračun Unije. Stoga se na Vujčićev istup dijelom može gledati i kao na “drugarsku kritiku” kojom Vladi politički olakšava provođenje štednje. On sa svoje visoke nezavisne funkcije poručuje da su potrebni znatno oštriji rezovi, a Vlada, eto, reže samo najnužnije.

Za provedbu drukčije ekonomske politike trebalo bi imati jasne ideje o tome što se takvom politikom želi postići, uz suglasnost koalicijskih partnera oko tih ciljeva, no iza zatvorenih vrata, tvrdi nam nekoliko dobro informiranih SDP-ovaca, prave suglasnosti ionako nema.

“Petnaest ruku”

Kritičari Vladine ekonomske politike koji dolaze iz redova samog SDP-a svojem šefu zamjeraju što u timu efektivno nije imenovao jednu osobu koja bi trebala biti zadužena za koordinaciju ekonomskih politika. Umjesto toga, s raznim prijedlozima Milanoviću dolaze različiti ministri i drugi zainteresirani, pa se onda niz rješenja realizira ovisno o tome kod koga Milanović ide provjeriti ideje koje ranije dobije.

Kako sluša ideje i savjete svojih ministara, Milanović se tako o ekonomskoj politici konzultira i sa samim Vujčićem i teško je pomisliti da se premijer nije guverneru požalio na stanje u Vladi. Iako Vujčić svoje kritike upućuje s nezavisne pozicije guvernera koji će preživjeti i ovu vlast, Milanovića dovodi u nezahvalnu poziciju pred Čačićem i Linićem.

Sugovornici “Novosti” iz SDP-a ocjenjuju kako je Milanović, unatoč svojem nedovoljnom poznavanju ekonomije, došao do zaključka da ni Čačićev model investicija ne drži vodu, kao što je vrlo nedavno priznao i HNS-ov ministar gradnje Ivan Vrdoljak, kada je morao obrazložiti zašto ustvari još nije, a ne zna se točno ni kada će i kako, biti pokrenut projekt obnove fasada, koji je trebao biti vrijedan 1,8 milijardi kuna. No Milanović s Čačićem nema kud, jer je njegova glavna poštapalica na zatvorenim sastancima postala “petnaest ruku”, koliko ih ima u Saboru.

Kada se u obzir uzmu dosadašnja postignuća Vlade u smišljanju koherentne ekonomske politike, njezina sposobnost da privuče izravna ulaganja u radno intenzivne industrije i odnosi unutar koalicije, uz sva politička ograničenja ostaje malo mogućnosti za promjenu modela, i Vlada će, neovisno o tome dolaze li kritike od liberala ili intervencionista, nastaviti tim putem, nadajući se rezultatima kada se popravi nepovoljno vanjsko okruženje.