Ima li lijeka protiv farmaceutskih giganata?

Švicarska farmaceutska kompanija Novartis krenula je u osporavanje indijskog Patentnog zakona na temelju kojeg je Indija toj tvrtki odbila patent za lijek protiv raka Glivec (imatinib). Novi broj časopisa “New Internationalist” donosi priču o indijskom tržištu generičkih lijekova.

Na indijskim se sudovima trenutačno vode dvije parnice koje su pokrenule međunarodne farmaceutske kompanije. Indija je 1970. donijela Patentni zakon kojim zbog prevelikog siromaštva, ali i tadašnje intenzivnije politike socijalne države, zabranjuje patentiranje “otkrića novog svojstva ili nove upotrebe poznate supstance ili same upotrebe poznatog procesa, stroja ili aparata ako se ne dokaže da takav poznati proces rezultira novim proizvodom ili uključuje barem jednog dodatnog reaktanta” (članak 3 d). Zahvaljujući tom zakonu, jedna petina ukupne svjetske proizvodnje generičkih lijekova odvija se u Indiji.

Generički lijekovi su oni lijekovi koji sadrže isti aktivni sastojak kao i patentirani lijekovi, ali ih proizvodi druga kompanija i koji se prodaju po nižoj cijeni od patentiranih lijekova. U Indiji je ta razlika u cijenama dodatno izražena zbog jeftinog procesa proizvodnje, koji je ondje moguć. Osim što se proizvode za prekobrojno i presiromašno stanovništvo Indije, tamo proizvedeni generički lijekovi izvoze se u ostale siromašne zemlje svijeta.

Neznatno poboljšane verzije

Novartis na indijskim sudovima pokušava osporiti citirani članak, koji onemogućuje patentiranje lijekova koji su modifikacija nekog postojećeg lijeka. Ta taktika, kojom se služi Novartis a koja se odnosi na proces produljenja trajanja patenta, inače se neformalno naziva evergreening, a hrvatski pravni ekvivalent tome bila bi “svjedodžba o dodatnoj zaštiti”. Evergreening je zapravo skup pravnih i poslovnih strategija kojima se produžuje zadržavanje naplaćivanja tantijema nad patentom (vijek trajanja patenta u Hrvatskoj je 20 godina) koji samo što nije istekao time što se patentu proširuje upotreba. Upotreba tog termina nije česta u sudskim praksama, već se više odnosi na koncept ili čak marketinšku taktiku zastrašivanja konkurentskih farmaceutskih kompanija.

Indija je zbog vanjskih političkih pritisaka 2005. počela patentirati lijekove. Novartis je tada imao priliku patentirati i Glivec, što je propustio napraviti. Nova upotreba, tzv. inovacija, tog lijeka u Indiji svodi se na olakšanu primjenu u obliku soli (imatinib mesylate), ali lijek zbog toga nije ništa učinkovitiji. Poznata aktivistička organizacija Liječnici bez granica na svojim internetskim stranicama dobro prati razvoj spora farmaceutskih kompanija i indijske države, koji se trenutačno vodi pred tamošnjim Vrhovnim sudom.

Ovaj je dio priče izuzetno važan u okviru politike patenata i intelektualnog vlasništva. Neke američke studije, poput one koju je izdalo Sveučilište Columbia (“The Risks of Prescription Drugs”), pokazale su da se sredstva uložena u razvoj i istraživanje (popularni R&D) koriste za proizvodnju manjih varijacija na već patentiranim lijekovima, što u konačnici dovodi do visokih cijena i manjeg broja zaista novih lijekova. Časopis “New Internationalist” piše da je dokazano da je više od 85 posto svih novih lijekova zapravo tek neznatno poboljšana verzija postojećih, pozivajući se na izjavu doktora Donalda Lighta s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u New Jerseyju. Takva tvrdnja u suprotnosti je s onima farmaceutske industrije, koja pravda patentni sustav za lijekove argumentacijom da omogućuje kompanijama veći priljev sredstava, koja se zatim ulažu u stvaranje novih lijekova. Prema tvrdnjama farmaceutskih kompanija, nastanak novih lijekova izrazito je skup proces koji si mogu priuštiti samo najveći.

Međutim, stvarnost je takva da je većina temeljnih lijekova, koji dovode i do nastanka novih, zapravo financirana javnim sredstvima. Glivec je tako u Sjedinjenim Američkim Državama dobio status lijeka od važnosti za javnost, zbog čega je Novartis imao porezne olakšice, kojima je u konačnici plaćen najskuplji dio nastanka nekog lijeka – klinička istraživanja. Najveći dio osnovnih istraživanja za Glivec financiran je putem fondacija i iz javnih sredstava, da bi na kraju Novartis patentirao lijek i na temelju toga ostvarivao godišnji profit viši od nekoliko milijardi dolara. Kad je u Indiji 2006. započeo pravni proces Novartisa protiv generičke inačice Gliveca, Novartis je Glivec naplaćivao 2.200 dolara po osobi mjesečno, a tada je dolar bio znatno jači nego danas. Istovremeno, generička inačica tog lijeka proizvedena u Indiji koštala je desetinu te cijene.

“Rastuća” ili “nova” tržišta

Drugi slučaj povela je njemačka farmaceutska kompanija Bayer, kojoj je Indija izdala prisilnu licencu za proizvodnju generičkog lijeka Nexavar (sorafenib), također protiv raka, za tridesetinu cijene patentiranog lijeka, koja je iznosila 5.000 dolara. Prisilna licenca izdaje se na temelju pravila Svjetske trgovinske organizacije, prema kojem se zemljama dopušta proizvodnja generičkih lijekova ako postoji “javni zdravstveni interes”, piše “New Internationalist”. Indijska kontrola patenata ustanovila je da Bayerov lijek nije bio dostupan dovoljnom broju ljudi po prihvatljivoj cijeni i u dovoljnoj količini. Na tu se odluku Bayer žalio sudu.

Odluka indijskih sudova u ova dva slučaja mogla bi se pokazati ključnom za pristup liječenju i zdravstvenoj skrbi najsiromašnijih dijelova svijeta, piše “New Internationalist”. Ako Novartis i Bayer dobiju sudske parnice, i druge farmaceutske kompanije mogle bi krenuti u rušenje zakona i licenci koje omogućuju proizvodnju generičkih lijekova. Osamdeset posto lijekova kojima se u zemljama trećeg svijeta liječe bolesti poput HPV-a i HIV-a generički su lijekovi. Programi organizacija poput Global Funda, PEPFAR-a, UNITAID-a, UNICEF-a ovise o dostupnosti generičkih lijekova usred ekonomske depresije: kad se proračuni za zdravstvo dodatno smanjuju, ovisnost o generičkim lijekovima dodatno se povećava.

Premda farmaceutske kompanije najveći dio profita ostvaruju u razvijenim zemljama, ne odustaju ni od zemalja u razvoju, na koje se običava gledati kao na “rastuća” ili “nova” tržišta, pri čemu se Indiju smatra tržištem od sto milijuna ljudi, premda je to tek desetina ukupne indijske populacije – to, zapravo, govori da farmaceutske kompanije ciljaju samo srednju klasu. Naime, onih najsiromašnijih, koji žive sa 50 centi na dan, u Indiji je više od 300 milijuna, tri desetine populacije. Ako bi farmaceutski giganti pred indijskim Vrhovnim sudom izvojevali pobjedu, za Indiju bi to moglo značiti zdravstvenu katastrofu gigantskih razmjera.