Interesi novinara i izdavača nisu isti

Samo do prije koju godinu, interesi novinskih izdavača, strukovnih udruženja, sindikata i samih novinara bili su praktički slijepljeni u svim gorućim pitanjima medija i novinarstva. Poznata je u tom smislu bila izjava jedne eminentne domaće novinarke, koja je početkom devedesetih, zanesena demokratskim promjenama u Hrvatskoj, zaključila da nam sada, hvala bogu, sindikati više ne trebaju.

Takvu zabludu, koju je ova novinarka samo jasno i glasno izrazila, sve ovo vrijeme gajila je gotovo cijela struka. Jer, bilo je prečih poslova od sindikalnih i radničkih. Primjerice, devedesetih su se godina novinari zajedno s izdavačima, na istoj fronti, borili protiv ondašnjega Tuđmanovog režima. Svi skupa tada smo zdušno navijali za većinske vlasnike, ujedno i novinare koji bi se, recimo, našli na optuženičkoj klupi zato što su oponirali državi, pa ih je ona tužila za uvredu ili klevetu.

Kriza te nedvosmislene ljubavi i međusobnog razumijevanja između medijskih radnika i medijskih vlasnika stidljivo je najavljena početkom novog milenija, kad su se sve glasnije počela postavljati pitanja nisu li medijski vlasnici u toj borbi prošli bolje od medijskog radništva. U skladu s tim, počela se mijenjati i retorika, pa se u javni opticaj pustio pejorativni naziv “korporativno novinarstvo”, koje je označavalo izdaju izvornih ideala novinarstva. Međutim, takva, zapravo neobična, vertikalna solidarnost i nadalje je bila dovoljno jaka da ne dopusti uočavanje osnovnih kontradikcija unutar samoga medijskog pogona i odnosa radnik – poslodavac. Na tom valu, samo prije nekoliko godina, točnije 2007, medijski vlasnici i medijski radnici zajednički su od tadašnje vlasti zatražili i dobili smanjenje poreza na dodanu vrijednost za tiskovine. Stopa PDV-a smanjena je s tadašnjih 22 na deset posto, koliko iznosi i danas.

Klasna svijest novinara?

Tih 12 posto poreza, koliko je vlasnicima bilo oprošteno od strane države, ne da nije iskorišteno da u posljednjih pet godina dođe do pluralizacije medijske scene, napretka u pravima novinara i poboljšanja njihovog statusa, nego se dogodilo upravo suprotno – došlo je do erozije radnih i materijalnih prava novinara. Kolektivni su se ugovori potpisivali teško ili nikako, do granskog se kolektivnog ugovora nikad nije ni stiglo, redakcijski statuti također su bili rijetka pojava, a odnosi između poslodavaca i posloprimaca sveli su se na arbitrarne i jednostrane vlasničke odluke, dakako uglavnom na štetu medijskih radnika.

Dovelo je to u promatranom razdoblju do gašenja pojedinih velikih i značajnih medija (“Vjesnik”, “Feral”, “Nacional”, Biznis.hr, “Forum” itd.), drastičnog pada naklade preostalih novina te, u konačnici, do brojnih otpuštanja samih novinara (prema podacima Sindikata novinara Hrvatske, u posljednje tri godine izgubljeno je 300 radnih mjesta, što je deset posto od ukupnog broja zaposlenih novinara).

Kao mjera koja bi trebala spriječiti daljnje urušavanje tiskanih medija i novinarstva odnedavno se spominje dodatno sniženje stope PDV-a na tiskovine, ovaj put sa sadašnjih deset na od Evropske unije dopuštenih pet posto. Time bi se, prema nekim aproksimativnim proračunima Hrvatske gospodarske komore temeljenim na sadašnjem nivou proizvodnje i tiraže, dobilo preko pedeset milijuna kuna kojih bi se država odrekla. Da, ali u korist koga?

U odgovoru na to pitanje dolazimo do promjene matrice u autorefleksiji novinara. Od vertikalne, tzv. profesionalne, strukovne solidarnosti među novinarima, urednicima i izdavačima, pojavljuje se na obzoru novi tip tzv. horizontalne solidarnosti, da ne kažemo klasne svijesti – novinarima je sada jasno da njihov interes nije jednak interesu poslodavaca. Štoviše, jasno im je da su ti interesi dijametralno različiti, pa čak u pojedinim situacijama i direktno suprotstavljeni. Uostalom, sami izdavači uopće ne kriju da bi novcem od sniženja PDV-a zapravo pokrili svoje kreditne obaveze koje im stižu na naplatu i da im ne pada na pamet odjednom uvesti društveno odgovorno poslovanje.

Na tom novom fonu jedna se grupa novinara, u čijem radu mogu sudjelovati svi koji su zainteresirani za sukreiranje medijske politike, aktivno uključila u javnu raspravu vezanu uz novu medijsku strategiju, koja bi trebala iznjedriti set novih zakona (Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o HRT-u i Zakon o Hini). Kao svojevrsni diskretni moderator te inicijative pojavljuje se resorno ministarstvo, dakle ono kulture.

Smanjenje, ali uz uvjete

Stojana de Prata, člana te grupe i bivšeg novinara “Večernjeg lista” i “Foruma”, u kojima je radio ukupno 27 godina, od kojih devet i pol na mjestu dopisnika “Večernjeg” iz Brisela (od 2002. do 2011), a trenutačno je na Zavodu za zapošljavanje, priupitali smo o nekim aspektima tog problema. De Prato na početku razočarano konstatira kako su novinari izigrani prilikom prošlog smanjenja PDV-a na tiskovine.

– PDV je 2007. smanjen, kako se obrazlagalo, da se pomogne ojačati društvenu informativnu ulogu tiskanih glasila, da se poboljšaju profesionalni i radni standardi te da se popravi materijalni položaj novinara. Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu sve prolazi, koliko god da je i nepismeno, samo da je jeftino. Profesionalce se otpušta i zamjenjuje lažnim slobodnim novinarima, tzv. RPO-ovcima, odnosno novinarima obrtnicima. To, međutim, nisu nikakvi slobodnjaci ili obrtnici od kojih izdavač zakonito naručuje i kupuje tekstove, nego su obvezani raditi kao da su u radnome odnosu, u prostorijama i na sredstvima poslodavca, u smjenama, dežurati, a k tome im je zabranjeno svoje uratke ikome drugome prodavati, ali bez prava koja iz radnoga odnosa proistječu – kaže De Prato za “Novosti”.

Stoga predlaže da se eventualno daljnje smanjenje stope PDV-a – na Vladi je da odluči hoće li ona ostati na sadašnjoj razini ili će se još smanjiti i za koliko – ovaj put strogo uvjetuje.

– Dakle, nema sniženja stope unaprijed za sve, nego se svaka tiskovina mora za to posebno kandidirati zbog svoje društvene informativne uloge. Predlažem i da se razmotri prijedlog da se smanjena stopa primjenjuje samo na onaj dio tiskovina koji je od javnoga interesa – informativni, kulturni i obrazovni – te da izdavači prijave koliko stranica, od koje do koje, u pojedinom broju otpada na takve sadržaje. Naime, besmisleno je da porezni obveznici izdavačima subvencioniraju stranice posvećene vijestima o vrsti starletinih gaćica ili one na kojima nekome odrađuju neku uslugu – kaže naš sugovornik.

– Za niži bi se PDV, dakle, mogli kandidirati samo izdavači tiskovina od javnog interesa, čije redakcije imaju i poštuju redakcijski statut te u kojima rade novinari s ugovorima o radu i zaštićeni kolektivnim ugovorom; tekstovi o događajima s kojih stalno zaposleni novinari objektivno ne mogu izvijestiti morali bi biti zakonito kupljeni od slobodnih novinara ili od agencija, a ne ukradeni s mreže i prerađeni da se pokuša prikriti njihov izvor, kako izdavači danas često postupaju – dodaje Stojan de Prato.

Vremena sve manje

Zanimljivo je da nove trendove koje zajedno kreiraju novinari i zainteresirana nova resorna vlast u potpunosti ne prate ni strukovno udruženje ni Sindikat novinara Hrvatske. Primjerice, šef SNH-a Anton Filić izjavio je da bi se stopa PDV-a trebala smanjiti, bez da je spomenuo neke posebne uvjete za izdavače, uz dodatak da bi se osnovao fond za subvencioniranje kupnje novina. Za smanjenje PDV-a na pet posto založio se i Boris Trupčević, predsjednik Udruge novinskih izdavača pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, što je za takvu adresu sasvim očekivano. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, kako prenose novine, nešto je oprezniji od kolege Filića, pa traži da se “ne amnestira vlasnike koji su do prije pet godina iz medija izvlačili veliki profit i bavili se drugim aktivnostima”.

Upravo u tom grmu leži zec. Naime, kako je nedavno u emisiji “Hrvatska uživo” napomenuo Milan Živković, savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, visoki profiti koji su izdavači, ponajprije dva najveća, izvlačili do prije koju godinu, nisu samo tako isparili. Oni su se samo premjestili. Dao je u emisiji nagovijestiti da zna i kamo su se evakuirali. Naime, danas ih ubiru telekomunikacijske kompanije. Teleoperateri su ti, zaključujemo mi, koji parazitiraju i zarađuju na radu novinara i u tom smjeru valja tražiti rješenja.

Da završimo riječima Roberta Mekčesnija, američkog teoretičara medija: “Medijski sustav u Sjedinjenim Državama (dakako, i u amerikolikoj Hrvatskoj, op.a.) ne postoji da bi služio demokraciji, nego da bi donosio najveći mogući profit malom broju najvećih tvrtki i ulagača milijardera. Taj posao obavlja izvrsno. Tako u medijima nalazimo ključnu kontradikciju našeg doba, gdje demokratske interese mnoštva potkopavaju sebični privatni interesi moćne manjine… Gotovo je nemoguće zamisliti napredak prema boljem svijetu bez izvjesnih promjena medijskog statusa kvo. Nemamo vremena za gubljenje.”