Izbori made in USA

Američki su predsjednički izbori za nama. Uobičajeni spektakl utrke republikanaca i demokrata za Bijelu kuću, što se ponavlja svake četiri godine, završio je rezultatom koji se, s obzirom na sve ankete što su prethodile izborima i koje su praktički obojici kandidata, sadašnjem predsjedniku i njegovom izazivaču, davale jednake šanse, može smatrati i očekivanim i iznenađenjem. No, izborna je kampanja potvrdila neke stvari bitne za razumijevanje američke demokracije, odnosno nedostatke stvarne demokratičnosti u sustavu koji sam sebi tepa da je maksimalno demokratski.

Prije svega, šanse da uđe u ozbiljnu kampanju, a time da se makar približi mogućnosti da bude izabran za predsjednika, ima samo i isključivo onaj kandidat koji raspolaže vrtoglavim svotama novca. Ovogodišnja je kampanja bila najskuplja u američkoj povijesti. Dakle, preduvjet da se uopće uđe u utrku za Bijelu kuću je novac. I sada, naravno, dolazi pitanje: Odakle taj novac pritječe?

Lažna dilema

Prije četiri godine uspješno je lansirana priča kako je Barack Obama iznio pobjedu nošen podrškom mase birača pojedinačnim donacijama, ne samo na samim izborima nego i u kampanji. Istina je, međutim, da su najveći donatori Obamine kampanje bile krupne financijske institucije, ono što se kolokvijalno naziva Wall Street. A ove godine deset najvećih američkih banaka financijski je podržavalo Obaminog konkurenta, Mitta Romneyja, čovjeka koji se – nesvjestan toga da ga snimaju – narugao polovici američke populacije, optuživši ih da žive od socijalne pomoći i još se usuđuju kriviti državu što im nije dobro. No, da ne bi bilo zabune: banke su podržavale i Obamu. Ukratko, krupni kapital stoji iza kandidata dviju velikih stranaka i svojim donacijama bitno utječe na to tko će dobiti mogućnost ući u završnicu predsjedničke utrke.

Ako se upitamo kako je to moguće, doći ćemo do koliko jednostavnog, toliko i poražavajućeg odgovora. Republikanci i demokrati u bitnim se stvarima gotovo i ne razlikuju. Postoje, doduše, razlike u nijansama i u naglascima, u Obaminom slučaju bilo je to inzistiranje na uvođenju obaveznog zdravstvenog osiguranja za sve građane, ali kada je u pitanju osnovni smjer američke politike – razlike su zanemarive. Pokazale su to i tri televizijske debate dvojice kandidata, u kojima je bilo upadljivo koliko je puta Obama upotrijebio izraz “Slažem se s guvernerom Romneyjem”, odnosno koliko je puta Romney izrazio svoje slaganje s Obaminim stanovištima. Uzajamna optuživanja za vrludanje u stavovima, za umatanje uvijek iste robe u različiti celofan i tome slično više su služila uveseljavanju publike nego što su pomogla stvaranju spoznaje o tome da je riječ o dvojici kandidata koji zastupaju bitno različite političke platforme. Priređena je, dakle, predstava koja se nudila kao ogledalo savršene demokracije, a koja je zapravo, uz podršku krupnoga kapitala, Amerikance stavila pred lažnu dilemu: birati između dvojice u osnovi sličnih.

Stvarna dilema – birati između kandidata koji su različiti – američkim je građanima uskraćena. Ili, gotovo je uskraćena. Jer, kao što republikanci i demokrati nisu jedine političke stranke u Americi, tako i njihovi kandidati nisu jedini kandidati za stolicu u Ovalnom uredu. Postoje i drugi, više njih. No, u zemlji najvećih medijskih sloboda, što je opet jedan od superlativa što su ih Amerikanci sami sebi dodijelili, ti drugi kandidati nemaju prije svega golemu financijsku podršku krugova čije bi interese trebali zastupati (jer ih oni ne bi zastupali!). Potom, oni nemaju pristup ključnim medijima (za njih su, kao, nezanimljivi), a od mogućnosti sudjelovanja u TV sučeljavanjima naprosto su isključeni. Dapače, kada je ove godine Jill Stein, kandidatkinja Zelene stranke, javno prosvjedovala zbog toga, uhapšena je – zbog ometanja prometa.

Šansu im dala Rusija

Činjenica je, međutim, da ti “treći kandidati” govore o stvarima koje su za velik broj Amerikanaca životno bitne, da iznose koncepte i vizije što u mnogome odudaraju od onih svojstvenih etabliranim političarima “velikih”, da pozicioniraju Sjedinjene Države u globalnim okvirima na drugačiji način nego što to čine demokrati i republikanci. No, njihove riječi i poruke dopiru tek do malog broja glasača i najviše što oni mogu jest da, objektivno gledano, jednome od privilegiranih kandidata oduzmu mali postotak glasova; u situaciji izjednačenosti te dvojice to može biti sve prije nego beznačajno, ali za ukupni smjer američke politike ostaje zanemarivo.

Ove su godine “treći kandidati” ipak dobili svoju šansu. Doduše, ne u Americi nego u Rusiji. Ruska televizija namijenjena inozemstvu, Russia Today, emitirala je tri posebne emisije suočavanja tih zapostavljenih predsjedničkih kandidata, uz legendarnog CNN-ovog talk-mastera Larryja Kinga u ulozi moderatora. Bilo je to koliko zanimljivo toliko i tužno. Jer, mogli su se čuti i vidjeti ljudi koji su imali što reći, koji su imali što ponuditi, ali koji u američkoj demokraciji, takvoj kakva jest, nemaju ni najmanje šanse. Naravno da je ruska televizija to “ispravljanje krive Drine” upriličila iz jasnih političkih razloga. No, ostaje činjenica da su ljudi koji su se – poštujući američke zakone – u Americi kandidirali za položaj američkog predsjednika, dobili šansu da se obrate velikom televizijskom auditoriju tek posredstvom ruske televizije.

Nameće se zaključak kako su Sjedinjene Države uspjele stvoriti po svim svojim karakteristikama demokratski sustav, ali sustav koji već u startu, barem kada je u pitanju najviši položaj u državi, ali i niz manje važnih ispod njega, eliminira pobornike ideja i stavova različitih od onih što ih zastupa vladajuća elita. Pritom, da bi predstava bila do kraja uspješna, stvara se dojam oštre podijeljenosti američkog društva, podijeljenosti što često ide do toga da je nemoguće uspostaviti stvarni dijalog između demokrata i republikanaca, a da ni jedni ni drugi nisu svjesni toga kako se razlikuju u velikom broju manje bitnih pitanja, ali u vrlo malom – zaista bitnih. I po tome su izbori made in USA jedinstveni u svijetu.