Kosovo skapava od žeđi

Dok traju teški pregovori o odnosima Srbije i Kosova, u koje su se uključili EU i SAD, na margini rasprava o budućnosti Kosova njegovih oko dva miliona stanovnika pati od žeđi. Pošto je sve što se tiče nesrećnog položaja žitelja Kosova nacionalno označeno, tako i nestašice vode imaju nacionalni predznak.

Sever Kosova godinama, posebno leti, žeđa, a stanovnici Kosovske Mitrovice, Zvečana i Zubinog Potoka suočavaju se sa restrikcijama, pa i višednevnim nestašicama vode. U gradskoj bolnici u severnoj Kosovskoj Mitrovici ističu da su nestašice opasno ugrozile i pacijente. Direktor lokalnog Vodovoda Vladimir Rakić za nestašice krivi albanske kolege iz južnog dela grada gde je, u naselju Šipolje, fabrika za preradu vode iz koje se napajaju i južna i severna Mitrovica te Vučitrn, a voda se transportuje i ka termoelektrani Kosovo B, u Obiliću nadomak Prištine. Voda u južnu Kosovsku Mitrovicu stiže iz jezera Gazivode u Zubinom Potoku, opštini koja je pod kontrolom srpskih vlasti. Odonud su pre pet godina stizale pretnje da će se preseći kanal za transport vode iz Gazivoda do Šipolja i tako Albance, ali i tamošnje Srbe, suočiti sa saharskim sindromom usred jugoistočne Evrope.

Bez vode i sever i jug

U srpskom Vodovodu kažu da njihove albanske kolege iz južne Mitrovice namerno isključuju Srbima vodu i da iz šovinističkih razloga tako more i svoje sunarodnike od kojih ih deli čuveni most na reci Ibar. U fabrici vode u Šipolju pravdaju se time da se voda isključuje prema redosledu, da je nema dovoljno za sve, da severni deo Mitrovice i opština Zvečan ne plaćaju utrošeno i da bez međunarodne pomoći za održavanje sistema ne bi bilo ni ovoliko vode. Uz to, srpska su naselja na većoj nadmorskoj visini, pritisak je veoma slab, pa bez vode ostaju i stanovi na vrhovima solitera u jezgru toga kosovskoga grada.

Stanje nije bolje ni u drugim gradovima. Arjeta Mjeku, portparolka Regionalnog vodovoda Priština, koji napaja i Kosovo Polje, Obilić, Štimlje, Lipljan, Podujevo i Glogovac, ističe da je problem sa vodom u centralnom delu Kosova posebno težak u proleće i leti. Ovog se leta oko 70 posto potrošača suočavalo sa prekidom dotoka vode od 23 uveče do šest ujutro, a trećina stanovnika od deset do 16 i od 22 do šest časova. Skupština Grada Prištine je donela i propise kojima se od 100 do 300 evra za građane i od 300 evra naviše za firme kažnjava svako zalivanje bašti i travnjaka te pranje automobila, i to od 25. juna do polovine oktobra. Da bi privoleli građane na racionalnu potrošnju, inspektori su svakodnevno na terenu. U Regionalnom vodovodu kažu da snabdevaju skoro 40 posto stanovnika Kosova vodom, da je njihov vodovod nastao pre pedesetak godina, kada je Priština imala tek nešto manje od 40.000 stanovnika. Prema prošlogodišnjem popisu, Priština ima oko 200.000 stanovnika, uz više od deset hiljada stranaca iz KFOR-a, UNMIK-a, EULEKS-a, diplomatskih predstavništava…

U sredinama gde živi srpsko stanovništvo neretko kazuju da prekidi u snabdevanju vodom imaju nacionalni i politički uzrok; tako su tumačene i restrikcije u Gračanici i Čaglavici, naseljima nadomak Prištine.

Reke većinom zagađene

Da problemi vodosnabdevanja na Kosovu mogu biti i nešto više uočili su i u kosovskoj misiji Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OSCE), koja je ovaj problem detaljno analizirala, ali analiza nije naišla na povoljan odjek među nacionalno podeljenim političkim faktorima. Na početku izveštaja, koji smo imali prilike videti, ističe se da je nestašica vode sagledana i po “pitanju ljudskih prava i zajednica”. Naglašena je ozbiljna zabrinutost zbog neadekvatnog pristupa etničkih zajednica tom problemu. Nestašice su, kaže izveštaj, pre 2007. godine bile mahom tehničke prirode. Kosovo pokriva šest regionalnih vodovodnih preduzeća, sa izuzetkom severnog Kosova, gde su pod kontrolom srpskih vlasti vodovodi u severnoj Kosovskoj Mitrovici, Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku. Ta preduzeća za misiju OSCE-a predstavljaju firme pod kontrolom “paralelnih srpskih struktura”.

Samo 25 posto opština ima planove za vanredne nestašice vode, gubici su ogromni, cure i cevi u opštinama koje kubure sa nestašicama, cevovodi se ne održavaju, a krađa ventila je uobičajeni folklor. “Problemi sa vodom ne odnose se samo na snabdevanje i pristup vodi, već i na pristup zdravoj vodi”, ističe se u izveštaju misije OSCE-a.

Prema izveštaju Svetskog saveta za vodu, zbog nedostatka adekvatnih sanitarnih sistema oko 80 posto seoskog stanovništva Kosova koristi zagađenu vodu iz domaćih bunara. I akumulaciono jezero Badovac, iz koga se napajaju Priština i deo centralnog Kosova, opasno je ugroženo, jer oko šest kilometara uglavnom nezaštićenog autoputa kojim tutnje teški kamioni, pa i oni s opasnim teretom, prolazi pored jezera. Uz to, otpadne vode iz domaćinstava i fabrika ne prečišćavaju se, nego direktno otiču u reke i polja, pa su opasnost i za podzemne vode. Hemijska i bakteriološka ispitivanja pokazala su da je većina reka na Kosovu zagađena, iako su na izvorima dobrog kvaliteta. Teškom stanju vodosnabdevanja na Kosovu doprinosi i loša naplata isporučene vode, koja se kreće nešto iznad 60 posto, a na severu Kosova ni polovinu.

Analizirajući političke rizike, misija OSCE-a navodi da je za rad Termoelektrane Kosovo u Obiliću, koja od 1999. posluje u okviru Energetske korporacije Kosova (KEK), potrebna velika količina vode za hlađenje. No, ta se voda obezbeđuje iz akumulacionog jezera Gazivode, na teritoriji opštine Zubin Potok, koja je pod kontrolom srpskih struktura. Ako bi se politička situacija radikalizovala do te mere da vođstvo Srba na severu Kosova odluči da prekine dotok vode iz Gazivoda, bez vode bi ostali ne samo Kosovska Mitrovica, Srbica i Zvečan nego i Termoelektrana u Obiliću, uz protočnu hidroelektranu na jezeru Gazivode (koja posluje u okviru Elektroprivrede Srbije) jedini proizvođač električne energije na Kosovu.

Saradnja život znači

Dok je funkcionisao rudnik feronikla u Glogovcu, prerada rude nije bila moguća bez vode iz Zubinog Potoka, a u slučaju vanrednih situacija, kazuju u izveštaju OESC-a, voda iz Gazivoda spašavala bi glavni grad Kosova od teških posledica izazvanih nestašicama. “Iako je akumulaciono jezero Gazivode smešteno u oblasti naseljenoj Srbima, voda se obrađuje u oblasti naseljenoj Albancima. Zbog toga je od suštinskog značenja saradnja između kadrova kosovskih Albanaca i kosovskih Srba, odgovornih za snabdevanje vodom, a pre svega kooperativan stav na višem nivou”, ističe misija OSCE-a, uz napomenu da takva saradnja samo “prividno funkcioniše”.

U prilog tome sledi i opis dotoka vode iz Zubinog Potoka u fabriku vode u južnoj Mitrovici, koja se potom prerađena distribuira potrošačima, ali ne dopire u dovoljnoj količini i uredno do potrošača u severnoj Mitrovici i Zvečanu, naseljima sa srpskom većinom. “Ova uočena etnička diskriminacija može u budućnosti dovesti do sukoba, posebno ako se potreba za vodom na jugu poveća, što će čak dovesti do toga da još manja količina vode stiže do udaljenih mesta na severu”, zaključuje se u izveštaju misije OSCE-a.

Međunarodni aspekt kosovskog problema sa vodom ogleda se i u tome što vode sa ovog područja spadaju u čak tri sliva – jadranski, egejski i crnomorski, te što kosovske reke nizvodno protiču kroz deo Srbije, ali i druge države. Brojni zagađivači, koji bez neke veće kontrole izlivaju decenijama svoje otrove u rečne tokove, izazivaju i međunarodne ekološke probleme. Najdrastičniji primeri su Sitnica, koja izliva otrovne materije u Ibar, zbog čijih zagađenih voda u nizvodni grad Kraljevo stiže otrovni fenol u pijaćim vodama, a Beli Drim može opasno da ugrozi nizvodna naselja u susednoj Albaniji.

Preporučujući dijalog o iznalaženju rešenja koje život znači, izveštaj OSCE-a uzima za moto izjavu Ban Ki-muna, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, koji je na jednom međunarodnom skupu u Švajcarskoj izrazio zabrinutost da nedostatak vode i hrane, kao i suše, mogu biti faktori rizika od izbijanja novih sukoba. Iz tih razloga londonski “Ekonomist” nije bez razloga pesimističku izjavu prvog čoveka UN-a istaknuo pod naslovom “Potoci krvi ili potoci mira”.

Drina kao regionalno rešenje

Problem sa nestašicama pijaće vode i sve zagađenijih podzemnih voda pogađa i većinu gradova u Srbiji. Još pre raspada SFRJ-a, eksperti koji se bave vodosnabdevanjem naglašavali su da se dovoljna količina vode za piće može obezbediti regionalnom saradnjom, koja će prevazići lokalne atare i uske političke interese lokalnih “paša i subaša”. Reka Drina, kao vodotok sa vodom najboljeg kvaliteta i značajnog protoka, navođena je kao rešenje. Zamašan projekat zvan regionalni vodovod rešio bi probleme sa snabdevanjem vodom ne samo u najvećem delu Srbije i Kosova nego i u delovima Bosne i Hercegovine. Raspad zajedničke zemlje i ratna razaranja u zaborav su potisli razmišljanja o regionalnoj saradnji u izgradnji vodovoda. Na te futurističke projekcije, međutim, svake godine podsete nestašice vode, koje život u gradovima čine sve nesnošljivijim.

Naduvane brojke

Nestašice vode u Prištini do prošle su godine pravdane navodnim drastičnim povećanjem broja stanovnika glavnoga grada Kosova. Čak i u međunarodnim dokumentima, navođene su procene da Priština ima i do 650.000 stanovnika. Prošlogodišnji popis, koji je organizovan uz prisustvo međunarodnih posmatrača i uz srpski bojkot, pokazao je da Priština ima samo 198.000 stanovnika, što je oko tridesetak hiljada manje nego 1981, kada su Albanci poslednji put prihvatili popis. Posle dolaska KFOR-a i nakon početka protektorata UN-a, iz Prištine se iselilo oko 60.000 Srba, pa danas njihov broj u tom gradu gotovo da ne prelazi stotinu.