Krst iz Bruxellesa

Krleža bi nesumnjivo smatrao mudrom Milanovićevu izjavu da možda treba provesti još jedan referendum, na kojem će se građani odlučiti za ili protiv ulaska u Evropsku uniju. Milanović to zagovara zato što se Unija, tražeći izlaz iz krize, pretvara u federalnu državu, pa uskoro više neće biti ona ista organizacija za koju se u Hrvatskoj glasalo. Krleža, međutim, ima druge razloge.

On kaže: “Hrvati primaju krst iz Rima, a postaju glagoljaši i ta proturimska, glagoljaška, tvrdoglava upornost znači zapravo prvu organiziranu narodnu pobunu u okviru rimske crkve, u vremenu kada o narodnosti u Evropi nitko još nije ni sanjao. Hrvati priznaju krunu mađarskog kralja za svoju kraljevsku krunu i onda se bore osam stotina godina protiv mađarske krune kao bijesni negatori mađarskog suvereniteta. I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, pitanje nehrvatske dinastije likvidirano, Hrvati traže odmah drugog gospodara (‘altro Signore’) i prisižu mu u rekordnom roku prvi, već na sretno Novo Ljeto 1527. Ali, gle, odmah zatim nastaje novi period borbe protiv gospodina Habsburga i taj traje novu krvavu rundu za slijedećih četiri stotine godina: 1527 – 1918. Devetstotinaosamnaeste, naravno, opet sve isto kao i godine 1112. i godine 1527. Ugovor, pakt, oduševljenje, jedan mali pedalj-zubar (sa zlatnom ribicom u glavi), kao predstavnik hrvatskog malograđanskog suvereniteta, igra onu staru praslavensku ulogu domaćina koji poziva Varjage da zavladaju, ‘trovarski altro Signore’, i odmah pošto je ugovor bio sretno potpisan, a ‘altro Signore’ sretno zavladao, počela je protiv njega borba što traje već osam bjesomučnih godina.”

Odlučivalo se konsenzusom

Sudeći po tom sarkastičnom tekstu, Zoran Milanović ima razloga za strah da u budućnosti neki novi Krleža ne proglasi i njega čovjekom sa zlatnom ribicom u glavi. Krleža je, naravno, mislio na dr. Antu Pavelića (samo se slučajno zvao isto kao kasniji poglavnik), zubara i pravaškog lidera, koji je vodio “poklonstvenu deputaciju” regentu Aleksandru Karađorđeviću u Beograd, gdje je 20. prosinca 1918. stvorena Kraljevina SHS.

Nasuprot Krleži i Milanoviću, mnogi su se upeli da dokažu kako je EU nešto sasvim novo i drukčije od svih prošlih državnih tvorevina. Ali i u prošlosti ljudi su se ponašali u skladu sa svojim vremenom, a možda su se i tješili kako biraju ako ne najbolje, onda barem najmanje loše rješenje. Pritom im je referentna točka bila država koju su upravo napuštali. Kraljevina Jugoslavija činila im se boljom od Habsburške dvojne Monarhije, a Socijalistička Federativna Republika od Kraljevine Jugoslavije.

Vrijedi li to i za Evropsku uniju? Je li i ona po svemu bolja od propale SFRJ? Upravo to zadnje sada dokazuju neki analitičari, pri čemu se odmah postavlja pitanje, zašto se uopće time bave? Zašto im to treba, kad Jugoslavije nema već više od dva desetljeća? Odgovor je jednostavan. Zato što se uoči ulaska u novu državnu tvorevinu, što Unija nesumnjivo postaje nakon promjena koje se uvode, ponovno otvaraju dva stara problema. Riječ je o političkoj i nacionalnoj ravnopravnosti, kao i o tome hoće li jači eksploatirati slabije. I jedno i drugo zavređuje ozbiljnu analizu i pravu informaciju.

Tvrdi se da je u svim prijašnjim državnim zajednicama, uključujući i socijalističku Jugoslaviju, postojala trajna dominacija najveće nacije (Tuđman sigurno zadovoljno prede u svom grobu), dok u EU-u vlada puna ravnopravnost, bez obzira na veličinu članica. Istina je točno obratna. Unija je uspostavila ključ po kojem veće i brojnije države imaju i veći utjecaj na njene odluke. Tako u Evropskom parlamentu veće zemlje imaju znatno više zastupnika od malih (iako ne proporcionalno broju stanovnika), a isti princip vrijedi i kad se popunjavaju mjesta u administraciji Unije. Nasuprot tome, u jugoslavenskom Predsjedništvu i saveznoj Skupštini sve su republike imale jednak broj poslanika: Crna Gora sa 600.000 stanovnika ili Slovenija i Makedonija sa po dva milijuna, kao i preostale tri znatno brojnije republike. Isto je bilo i kad su se popunjavala dužnosnička mjesta u saveznoj administraciji, pa su najbolje prolazili Crnogorci. Svaka je republika mogla na svaku odluku staviti veto, što znači da se praktički odlučivalo konsenzusom. Analitičari su tada, ne bez razloga, dokazivali da je savezna država zapravo razvlaštena i da je sva politička moć prenesena na republike. Mnogi su smatrali da to čak otežava njeno normalno funkcioniranje.

Problemi su nastali kad je Slobodan Milošević pučem preuzeo vlast u Srbiji, nakon čega je ozbiljno narušen i dotadašnji sustav koji je garantirao ravnopravnost, ne samo Albanaca, već i svih drugih. Tri godine poslije, Jugoslavija se raspala. Njenoj propasti prethodila je propast koncepta nacionalne ravnopravnosti.

Ekonomski darvinizam

Što se ekonomske eksploatacije tiče, tvrdi se da je u Jugoslaviji profitirao politički hegemon na štetu manjih naroda. To bi trebao biti kontrapunkt aktualnoj centralizaciji u EU-u kojom se, navodno, ničim ne ugrožava manje članice. (Da bi se u to vjerovalo, trebalo bi vjerovati i da su Nijemci zaista neka superiorna rasa.) Nasuprot tome, istina je da Unija provodi neoliberalni koncept, koji je zasnovan na ekonomskom darvinizmu: jači jede slabijeg. Hrvatska još nije članica Unije, ali skoro cijeli bankarski sektor odavno je u stranim rukama. U jeku krize, dok svakog dana stotine ljudi gubi posao, hrvatske su banke samo u prvih šest mjeseci ove godine poslale svojim stranim vlasnicima cijelu milijardu eura. Istovremeno, u posljednjih godinu dana, smanjile su kredite privatnom sektoru za 11 milijardi kuna. I onda guverner HNB-a Boris Vujčić lamentira da nema privatnih investicija. Bilo bi dobro da ga netko pita zašto ih nema.

U vrijeme Jugoslavije, sve su banke u Hrvatskoj bile hrvatske osim jedne – Ljubljanske banke. Što je onda služilo kao instrument eksploatacije? Je li to bio savezni proračun? On se punio porezom na promet i carinama, što znači da su bogatiji plaćali više, a iznosio je oko devet milijardi dolara. Bio je, dakle, upola manji od današnjeg hrvatskog. Trošio se samo za četiri namjene: najviše za vojsku, zatim za invalidsku i boračku zaštitu (tu je najbolje prolazila Hrvatska), za saveznu administraciju, a nešto su dobivali i nerazvijeni, ako nisu mogli sami financirati minimalnu razinu zdravstva i školstva. Iz primarne emisije kreditirala se proizvodnja s dugim ciklusom (poljoprivreda, brodogradnja, turizam…), što znači da je i tu Hrvatska dobivala lavlji dio. Postojao je i fond za nerazvijene, ali i Unija ima predpristupne fondove, a sada je osnovala i fond bez dna iz kojeg enormnim iznosima pomaže zemlje u nevoljama. Točnije, banke iz najbogatijih zemalja, koje su svojim špekulacijama stvorile krizu. Jugoslavenski ekonomski sustav također je uništio tek Slobodan Milošević, bojkotom slovenske robe i probojem u platni sustav zemlje.

Jugoslaviju je zameo vjetar povijesti i za njom nema smisla žaliti, kao što je ne treba ni ocrnjivati poznatim nacionalističkim floskulama. Pogotovo ih ne treba koristiti da bi se prikrilo stanje Evropske unije i promjene koje se u njoj dešavaju. Vjerojatno je još uvijek bolje biti u njoj nego izvan nje. O tome je, međutim, korisnije misliti bez zlatne ribice u glavi.