Kult ličnosti

Relja Bašić

proslavljeni kazališni i filmski glumac, nakon duže stanke vratio se u javni život. U podužem intervjuu o stanju u suvremenom kazalištu kaže: “Danas, zbog angažmana glumaca u sapunicama, u teatru imaš premijeru i tek nekoliko repriza. Ima jedan misterij koji smo otkrili Vanja Drach, Fabijan Šovagović, Ivo Serdar i ja: uloga glumcu ‘sjedne’ negdje između tridesete i četrdesete izvedbe. Tek tada je glumac pravi igrač, ležeran, siguran i suveren na sceni. Mi smo igrali 300 izvedbi, kazališta danas igraju tek 15. Glumci postaju totalno zanemarivi činovnici ako nemaju hrabrosti i ambicije. Sastavni dio svake uspješne profesije su – muda.”

Miloš Lolić

beogradski kazališni redatelj, osvojio je prestižnu austrijsku nagradu “Nestroy 2012” u kategoriji najboljeg mladog redatelja, za režiju predstave “Magično popodne” Wolfganga Bauera, u produkciji bečkog Volkstheatera. Lolić je za tu predstavu, čija je premijera upriličena u svibnju, primio brojne pozitivne kritike. “Magično popodne”, kako piše kritika, uz minimalan scenski jezik, svojstven mladom redatelju, slojevito prikazuje genijalni komad austrijskog dramatičara Wolfganga Bauera iz 1967. Lolić je već dobio jednu značajnu nagradu, Grand Prix na 43. festivalu Bitef 2009. za predstavu “Sanjari” Roberta Musila.

Boris Dežulović

novinar i književnik, dobitnik je ovogodišnje nagrade “Kočićevo pero”, koju dodjeljuje zaklada Petra Kočića iz Banja Luke, za knjigu “Diego Armando i sedam patuljaka”. U obrazloženju se navodi kako je Dežulovićeva knjiga obilježila proteklu godinu na našim prostorima te da “otkriva autora iznimnog znanja i strasne angažiranosti, čovjeka široke kulture, inteligencije i smjelosti da kaže i ono pred čim bi mnogi u strahu izgubili moć govora”. Iako različita sadržaja, tekstovi u knjizi pokazuju identičnost rukopisa i pogleda na svijet, strasnu privrženost poslu te sportu koji za Dežulovića nije, kao što je rečeno za nogomet, samo najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego pitanje života i smrti, stoji u priopćenju zaklade.

Kristina Leko i Tanja Ostojić

umjetnice iz Zagreba i Beograda, autorice su radova koji su predstavljeni na zajedničkoj izložbi 14 istočnoevropskih umjetnika pod nazivom “Berlinska soba”. Radi se o putujućoj izložbi umjetnika koji žive i stvaraju u Berlinu, a koja je, nakon Soluna, Bukurešta, Sarajeva i Beograda, stigla u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Zagrebu. Radi se o intimnim preokupacijama i traumama ovih umjetnika u svojoj privremenoj domovini, pa tako video Tanje Ostojić, koji nosi ime “Bez papira”, proizlazi iz dugotrajnog istraživanja ilegalnih imigranata, azilanata, izbjeglica i drugih ljudi bez službenog statusa koji traže utočište u Evropskoj uniji, dok Kristina Leko u videoinstalaciji i seriji fotografija “Marienhaus” predstavlja život četvero ljudi u staračkom domu u okolici Bonna.

Hervé Beurel

francuski vizualni umjetnik i fotograf, koji u okviru međunarodne kulturne razmjene boravi u Splitu, otkriva svoje impresije o gradu u koji je došao. Beurel kaže: “Nakon lutanja po Splitu bio sam pogođen kontrastom između starog grada, omeđenog zidinama Dioklecijanove palače i ostatka koji se pruža prema periferiji. Bio sam uvijek nanovo iznenađen gotovo potpunim odsustvom umjetničkih djela u okviru zidnih motiva i arhitektonskih kompleksa. S druge strane, bio sam zapanjen mnoštvom zidnih slika koje prikazuju jedan jedini motiv, figurativan, lako čitljiv i svima znan: amblem Hajduka.”

Margita Stefanović

članica muzičke grupe Ekatarina Velika koja je preminula 2002. godine, autorica je 237 radova na temu vizualnog imidža ovog benda, koji su predstavljeni na izložbi pod nazivom “Bodljikava žica” u beogradskom klubu “Good Times”. Izložbu je otvorio akademski slikar i muzičar Ljubomir Ljuba Đorđević, uz pomoć glazbenog kritičara Petra Janjatovića, Branimira Loknera i Vlade Jankovića Džeta, a u nazočnosti mnogih poznatih ličnosti iz kulturnog i javnog života Beograda. Nakon Beograda, izložba kreće na turneju po regiji, pa je za očekivati da će uskoro biti predstavljena i u Zagrebu.

Bojan Vuk Kosovčević

mladi filmski redatelj, autor je debitantskog filma “Vir” koji je nedavno premijerno prikazan u Beogradu. Kroz tri priče inspirirane stvarnim događajima on govori o Beogradu u drugoj polovici 1990-ih i mladima koji, s krhkim korijenima i pogrešnim idealima, traže mjesto u društvu, ljubav, odgovore i izlaz iz životnog vira. “Godine koje su za nama i iz kojih nikako da isplivamo bile su slične stihiji u koju smo uvučeni bez svoje volje. Pogotovo se to dogodilo takozvanoj izgubljenoj generaciji, koja je rođena malo pred smrt velikog Maršala i koja je odrastala i pokušavala da pronađe sebe u jednom novom vremenu – viru, koji je bio označen ratom, strahovima, bijedom i novim vrijednostima koje su se nametnule”, kaže Kosovčević.