Najmanje 20 razloga za otpor

Prošle su pune četiri godine otkako su studenti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta ujedinili svoje zahtjeve pod minimalnim zajedničkim nazivnikom: besplatno obrazovanje. Popularna fraza postala je sintagmom čijim su se perjem kitili svi, od predsjedničkih kandidata, uključujući i aktualnog predsjednika Ivu Josipovića, do misica na izborima ljepote. Umjesto ostvarivanja svima već dosadnog mira u svijetu, za što se čini da svi imaju vlastito instant-rješenje, postalo je jednako popularno zalagati se za besplatno obrazovanje. Što ono točno podrazumijeva i uključuje, o tome, valjda, nije bilo popularno razmišljati. Besplatno, odnosno potpuno javno financirano obrazovanje podrazumijeva dovoljno proračunskih sredstava za znanost i visoko obrazovanje, ali s obzirom na potrebe znanosti i obrazovanja. Čak i tako postavljeno, zvuči kao kakvo općehumanističko načelo, kojem se nitko normalan ne može protiviti. No, kad se u računicu ubaci i faktor tržišta, stvari postaju puno mutnije.

“Jutarnji” ministra mije

Javna je tajna da nasuprot potpuno javno financiranom obrazovanju stoji tržište i s njim povezane diskurzivne kategorije, koje su već ovladale područjem obrazovanja. Stoga, svaki put kad u istom govoru ministar obrazovanja (trenutno je to Željko Jovanović, no dokle god su ministarske politike identične – a ovo je treća takva – njihova su imena savršeno nebitna) spomene besplatno obrazovanje i “ujednačavanje obrazovanja s potrebama tržišta rada”, jasno je da je funkcija tog “besplatno” upotrijebljena samo kao spin za naivne mase.

Samouvjerenost kojom ministri obrazovanja i znanosti već treći mandat u nizu pokazuju da stanovnike ove zemlje drže maloumnima, čini se, nema granica. Moralna indignacija nad njihovom demagogijom i upornim apologijama tržišta u tom kontekstu ispada kao izlišno trošenje energije. Ipak, ono što u toj priči čudi nije da ruka ruku mije, pa da “Jutarnji list” objavljuje naslove poput “20 znanstvenika protiv povlačenja Zakona o visokom obrazovanju” (7. listopada), nego da ostali mediji to bez ustručavanja prenose i tako pridonose daljnjoj obmani javnosti.

Ilustracije radi, upustimo se na trenutak u igru pripetavanja brojkama, koja je zagovornicima tržišnih rješenja toliko draga: kako objasniti činjenicu da su mediji mahom nasjeli na senzacionalističku “objavu” o 20 znanstvenika koji podržavaju protržišne zakonske promjene, ako istovremeno znamo da je samo godinu dana ranije gotovo cijela akademska zajednica iste takve zakonske promjene odbacila? Prevedeno u kvantifikacijski rječnik, odnosno u kriterij broja CC radova, koji poznaju svi a neupitnim ih smatra samo u ovom kontekstu doista marginalan broj od 20 znanstvenika, dobivamo sljedeći rezultat: pokazuje se da se broj CC radova tih istih 20 znanstvenika kreće unutar margine od oko 100 do 150 izvornih radova, a CC radovi potpisnika akademske zajednice koji su odbacili promjene zakona broje se u tisućama. Podsjetimo uz to da je svojedobno trojni paket zakona odbacio i cijeli HAZU.

I dok je ovih 20 znanstvenika prostor za svoje mišljenje pronašlo u “Jutarnjem listu”, tisuće protivnika zakona djeluje prije svega aktivistički, i to ne samo unutar granica Hrvatske, jer prijetnja komercijalizacije obrazovanja ni po čemu nije specifično naš problem.

Razmjena iskustava

Isti protržišni procesi i diskursi prisutni su i u susjednim zemljama. Zbog odavno osviještene potrebe za internacionalnim umrežavanjem kao metodom jačanja otpora, Akademska solidarnost nedavno je u suradnji s resornim slovenskim sindikatom izdala slovensko-hrvatsku Rezoluciju protiv privatizacije javnoga visokoškolskog obrazovanja, kojom se procesi usklađivanja obrazovanja s potrebama tržišta ispravno stavljaju u kontekst devastacije javnih dobara i države blagostanja u korist “kapitalističkih vlasničkih elita”. Ta je rezolucija najsnažniji politički dokument koji je dosad objavila Akademska solidarnost. Činjenica je da bi ona u identičnom obliku vrijedila i za Sloveniju i Hrvatsku, ali i za Srbiju, Kvibek, Čile, Veliku Britaniju, Filipine, Japan, Indiju, SAD i sve ostale zemlje na planeti, s izuzetkom Finske i Venecuele.

U Srbiji je, primjerice, već dva tjedna u blokadi više fakulteta, a 7. novembra održan je i veliki prosvjed. Nakon više godina unutarnjih i vanjskih borbi, srpski su se studenti napokon ujedinili pod jedinstvenim zahtjevom za potpuno javno financiranim obrazovanjem. Malo je poznata činjenica da su hrvatski studenti od srpskih preuzeli metodu borbe za besplatno obrazovanje, a srpski od hrvatskih slogan koji jasno artikulira sistemsko protivljenje “usklađivanju” ustroja znanosti i obrazovanja s potrebama tržišta rada.

Zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem nije retorički ogrtač kojim ćemo se zaodjenuti u predizbornim kampanjama i pod svjetlima reflektora, nego rezultat kolektivnoga političkog nastojanja i rada. Upravo zbog toga kolektivnoga karaktera, ni Deklaracija Akademske solidarnosti, ni Rezolucija, ni svi ostali dokumenti, pamfleti, knjižice… nastali u kolektivnom autorstvu studenata i profesora, ne pozivaju se na autoritet imena autora i broja njihovih CC radova. No, protivno uvjerenju njihovih oponenata, to ne znači da nemaju i taj legitimitet.