Napisano i nacrtano živcima

“Kišni čovjek” (“Rain Man”), film koji je osvojio četiri Oscara i Zlatnog medvjeda, progovorio je o problemima autizma na primjeren način i izveo autiste na svjetlo javnosti, pa makar i one koju više zanimaju mušice moćnih nego problemi onih kojima pomoć stvarno treba. Oboljeli od autizma bez naše pomoći teško žive. O autizmu bi bilo dobro govoriti u množini, jer taj složeni poremećaj uzrokuje spektar različitih manifestacija, čija su temeljna odlika slaba socijalna interakcija, emotivna komunikacija i opsesivni obrasci ponašanja. Premda postoje i mišljenja da je autizam svojevrsna kultura, stanje a ne poremećaj, to su ipak romantični pogledi, koji više odmažu nego pomažu oboljelima.

Autisti znaju pokazati genijalnost, pa im se nerijetko prišiva grozna etiketa “genijalnih idiota”. Njihov svijet je strogo konstruiran, a upadi u njega izbacuju ih iz nježnog i teško izborenog balansa; poremećaj za njih može biti svašta, lepet leptirovih krila ili pogrešan raspored escajga, sve što i nas iritira, ali smo, kao socijalno integrirane i samoobrambeno sposobne osobe, naučili ne reagirati.

Na neki način, autiste je dopušteno gledati kao osjetljivije nas, kao one koji si dopuštaju i veću slobodu reakcije, o čemu sami često sanjamo i što bismo si rado priuštili, kao one koji su stvorili svoj strogi svijet koji je od ostatka odvojen poroznom opnom, pred ulazom u koji treba tiho pokucati i poštovati pravila ponašanja i kućni red. Kada autistična osoba uspije prevesti svoj svijet u riječi ili slike, otkomunicirati ga – a to je rijedak slučaj – suočit ćemo se sa svijetom koji prepoznajemo, s lucidnim uvidima i hipersenzibilnim reakcijama, s dječjim, naivnim, iskrenim i genijalnim, vrlo ljudskim i nesavršenim od težnje za savršenstvom. Kada se dogodi da apstraktni svijet svojih emocija i problema autistična osoba uspije konkretno izraziti, zna nastati malo remek-djelo.

Najglasniji od svake dreke

Šesnaestogodišnja štićenica splitskog Centra za autizam Gabrijela Jonjić, uz pomoć svojih terapeuta, upravo je u tome uspjela. Gabrijela je autorica valjda najuzbudljivije i najpotresnije knjige koju sam pročitao posljednjih godina, knjige napisane i nacrtane živcima, oslikane punim, a često i teškim bojama, knjige podcrtane genijem. “Zabrane u Hrvatskoj” su Gabrijelin tekstualno-likovni dnevnik, kojega ne bi bilo bez nesebične i predane pomoći njezinih terapeuta, urednice knjige Daniele Cikatić Javorčić i suurednica Tanje Mravak i Vedrane Vučković.

“Zabrane u Hrvatskoj” donose izbor rečenica koje je Gabrijela dnevno zapisivala i slika koje je povremeno slikala tehnikom tuša u boji ili flomastera, dakle gustim i intenzivnim tehnikama. Knjiga je odlično uređena, komponirana od četiri tematska poglavlja: “Zabrane u Hrvatskoj” (tekstovi / ilustracije), “Pakao” (ilustracije), “Trudnoća” (ilustracije) i “Dozvole u Hrvatskoj” (tekstovi / ilustracije).

Eh, kakve su to samo rečenice i crteži! Gabrijela, recimo, smatra da je u Hrvatskoj zabranjeno: Nestati kad netko priča; Nositi naočale kada dobro vidi; Kad teće krv iz uha; Poluditi kad si dobre volje; Pucati u oko; Čistiti noge sa čarapom; Ostati bez krila; Izmasirati rečenicu s rukom; Ići u nebo kod vraga; Izvadit iz zavjesa; Srušiti zvuk s bagerom; Suza na donjem dijelu oka; Nevidljive oći; Ostariti kada imaš manje godina; Kad dobra djeca postanu loši ljudi… i još puno toga. Tekstove prate i ilustracije, intenzivne i raznobojne, vrlo ekspresivne. Po Gabrijeli, vrlo osjetljivoj na upad svake buke – a posebno Severinine pjesme “Gas, gas” – u njezin svijet, narodnjaci su najglasniji od svake dreke.

Gabrijela u crtežima ljudi najviše pažnje posvećuje glavi, očima, ustima i kosi. Nos je manje važan, no nacrtan je onako kako se crta suza te smješten pravilno, između očiju, koje kao da plaču jednom krupnom suzom. Likovi su najčešće en face, vrlo često su isprekidanom linijom izvučeni i smjerovi pogleda, taj temelj svake interakcije, drame. U crteže ubacuje prozore s novim sadržajima i komentarima, pa postaju kondenzirani stripovi, pogodni za tiskanje na plakate.

U ciklusu “Pakao” dominira crna, a česte su i crvena i modra. Govori o strahovima, a u njemu žive zombiji, zlobni neprijatelji sa staklom, muške i ženske imenice i Winxice. Gabrijela je u stanju, kako kaže, promijeniti pravilo o smrti, pa zombi ne može požderati djevojčicu ili ogroman neprijatelj uvatiti zvuk.

Osjetljivost, duh i lucidnost

“Trudnoća” je pripovjedno najrazvijeniji ciklus, u kojem je trudnoća prikazana kao lik djeteta u opni, koji živi u gustim šumama i kavezu te hvata pjevačicu ili cure iz TV dnevnika: prvo pjevačica pokuša vezati trudnoću, pa je nacrtana kako reže konop između lijeve i desne obale na kojoj Trudnoća balansira. Konačno, doktori pjevačici vade bebu iz droba. Valja pretpostaviti da je Gabrijela pratila Severininu trudnoću.

“Dozvole u Hrvatskoj” su popis onoga što Gabrijelu veseli, recimo: Raditi voće; Napraviti igru od predmeta; Napraviti tortu za svačiji rođendan; Jahati na konja iznad vatre; Imati materijal za popravljanje rečenice; Napraviti pod od leda; Bojati zid sa temperama… I ilustracije toga ciklusa su u intenzivnim bojama ali sada žarkima do sljepila, a tekstovi opet fasciniraju, pa piše da za rođendan svatko dobije po jednu godinu ili da muški ne padaju u vatru kad imaju prijatelje kojih ih nije strah.

Količina osjetljivosti, duha, lucidnosti, strahova, nerazumijevanja onoga na što smo mi kompromisno svikli pa trpimo bez golema izraza jada, humora i boli, u ovoj je knjizi tolika da se ona mora proglasiti autentičnim remek-djelom. Umjetnost se događa slučajno, iz moranja a ne iz namjere i kalkulacije, a dnevnik Gabrijele Jonjić je upravo to, čisti duh bića uskraćenog za zaštitu od kože i socijalno-obrambene i integrirajuće mehanizme i vještine. Ovo je knjiga nakon koje ćete biti bolji čovjek, osjetljiviji za probleme hendikepiranih, koji su to u jednom dijelu svoje osobe ili u cjelini, ali koji mogu otvoriti skriveno, zatrpano i zakrabuljeno u nama, one bunare u kojima su crkle mačke ili u koje je nabacano kamenje. Takve osobe dosežu univerzalnost kada se spašavaju i povlače od svijeta kakvog smo složili za sve nas.