Nema utjehe u mlakoj vodi

“Antigona” Jeana Anouilha u Dramskom kazalištu “Gavella”

U kazalištu se često događa da jedna predstava nije ni izbliza onoliko dobra kako je pokušavaju predstaviti njeni scenski akteri, ali ni toliko loša kao što, nakon nje, misle pojedinci. No, kada je ona negdje na sredini, mlaka ali gledljiva, za kazalište nije nimalo utješno. To se otprilike dogodilo s “Antigonom” u zagrebačkom Dramskom kazalištu “Gavella”, predstavom prema komadu Jeana Anouilha i u režiji Aleksandra Popovskoga. Temu Sofoklove starogrčke tragedije u kojoj djevojka Antigona, prkoseći sudbini, bogovima i kralju Kreontu, pokapa mrtvog brata optuženog za veleizdaju, znajući da je time potpisala i vlastitu smrtnu presudu, Anouilh je pretvorio u krajnje aktualnu suvremenu dramu o pobuni pojedinca protiv vlasti i političkog sistema.

Korektna glumačka igra

U “Gavellinoj” programskoj knjižici spominje se nedavna pobuna ruske punk grupe Pussy Riot protiv predsjednika Vladimira Putina kao primjer aktualnoga političkog otpora, pa se činilo da će “Antigona” biti rezultat kritičkoga repertoarnog promišljanja. No, problem s ovom izvedbom vidljiv je već nakon prvih 15 minuta, kada postaje jasno da se ništa od toga neobuzdanoga prevratničkog baruta neće osjetiti, već da će se do kraja gledati jedna posvema uredna predstava, s puno rutinerskog patosa i malo aktualne svježine.

Ako se išta dobroga može reći o ovoj predstavi, onda je to na momente korektna igra “Gavellinih” glumaca i, svakako, Anouilhov tekst koji starogrčki heroizam pretvara u današnju prljavu baruštinu političkih igara, u kojima adute u rukavu imaju i oni koji se bune i vladari koji svoj posao pragmatično doživljavaju kao umjetnost mogućeg. Najbliža tom modernom osjećanju života bila je Dijana Vidušin kao Antigona, koja je uložila talent i energiju da bi nam pokazala tu današnju beznadnu revolucionarku, koja će se odreći ugodnoga građanskog života radi pobune i neugodnih pitanja. Glumac velikoga izvedbenog raspona Ozren Grabarić, kao Kreont na štulama u crnom kaputu i s bijelom bradom, više je ličio na čarobnjaka iz Oza nego na modernog političara: taj je redateljski eksperiment pokušao predstavi dodati nešto grotesknosti, oduzimajući joj time definitivno snagu suvremene uvjerljivosti.

Ostali su – Ksenija Pajić, Ranko Zidarić, Amar Bukvić, Nela Kocsis, Biserka Ipša, Filip Šovagović… – više-manje uspješno pokrivali svoje glumačke dionice, ali nisu odmakli dalje od zanatski obavljenog posla.

Mrzovoljna šutnja

Ako se “Antigona” promatra kao jedna od redovitih predstava na repertoaru “Gavelle”, kao što to čini potpisnik ovih redova, izvan premijernog sjaja i tapšanja po ramenima, jasnije se može vidjeti njena stvarna energija. Pred nama je predstava koja diše tek jednim plućnim krilom, a toliko je snage bilo i među pristojnim građanima u gledalištu. Zašto je tome tako, ako su Pussy Riot i sve slične pobune protiv aktualne vlasti, od Milana Bandića do Angele Merkel, naša motivacija da nešto kažemo svijetu s kojim nismo zadovoljni? Vjerojatno zato što, barem na južnoslavenskom prostoru, živimo u zamršenom i iscrpljujućem vremenu, u kojem mislimo da nam je politika oduzela najbolje godine i da se treba povući u mir mrzovoljne šutnje. Ako se takvo osjećanje prenese u kazalište, gdje negativne energije ima koliko hoćete, od uplitanja politike u izbor ravnatelja do loših odnosa kazališnih uprava s glumcima, onda je jasno da se u našem glumištu “dobra predstava može dogoditi samo slučajno”, kako je u nedavnom intervjuu izjavio upravo Ozren Grabarić.

Dok god bude tako, i u društvu i u teatru, “Gavellina” “Antigona” bit će samo još jedan rutinski posao koji treba što prije završiti, kako se već vidjelo na licima glumaca koji su na kraju izašli na poklon. I ništa više.