Ocrnjuju me korifeji hrvatske kinematografije 1990-ih

Hrvoje Hribar, filmski redatelj i ravnatelj Hrvatskoga audiovizualnog centra (HAVC), u posljednje je vrijeme bio suočen s nizom optužbi: mediji su skandalizirali informaciju da je pojedinim filmskim projektima novac navodno dodijelio mimo natječaja i time oštetio HAVC za 411.000 kuna. Članovi Upravnog odbora HAVC-a podnijeli su ostavke, a navodno su u ovom slučaju podignute i kaznene prijave. Hribar za “Novosti” govori o pozadini ove afere i o tome što je HAVC u međuvremenu postigao, od konsolidacije ustanove do vraćanja popularnosti domaćem filmu.

Kako komentirate optužbe za pronevjeru novca?

Tih 411.000 kuna što spominjete odnosi se na financiranje razvoja pet filmskih projekata, na natječaju za stvaralaštvo 2010. godine. To nije zločin ni pronevjera, već glavna djelatnost HAVC-a – financirati sve stvaralačke faze filma. HAVC financira projekte temeljem odluka Hrvatskoga audiovizualnog vijeća, a ne temeljem odluka ravnatelja. Pripisivati meni odgovornost za odluke tog Vijeća, tijela koje djeluje potpuno autonomno, dvostruko je zločesto.

Kafkijanska situacija

No prema medijskim napisima, ti su projekti dobili novac na natječaju za razvoj, iako su se prijavili na natječaj za produkciju, gdje nisu prošli. U čemu je problem?

Problem je nastao u nedosljednosti između zakona i podzakonskog akta. Tu sad nastupa neka vrsta pravne metafizike – iščitava se tadašnji pravilnik i zaključuje da financiranje razvoja i financiranje proizvodnje u formalnom smislu tada nisu bili definirani kao elementi jedinstvenog natječaja za stvaralaštvo, pa se na toj osnovi može zaključiti da je Vijeće neke projekte prebacilo iz jednog na drugi natječaj. I tako dolazite do teze o proceduralnoj greški. Vijeće je u stvarnosti neke projekte odlučilo uputiti na doradu prije realizacije i to je sve.

Što je sad s tim pravilnikom?

Pravilnik o kriterijima provođenja natječaja je promijenjen, odnosno usklađen sa Zakonom o audiovizualnoj djelatnosti tako da su korigirane nedosljednosti i nelogičnosti koje su dovele do spomenute situacije. Kad sam krajem 2010. došao u HAVC, zatekao sam gomilu takvih nelogičnosti i nepravilnosti na gotovo svim razinama. Nešto od toga otpada na dječje bolesti, a dio bi mogao biti nečija ozbiljna odgovornost. To bismo mogli upitati bivšeg predsjednika Upravnog odbora kao odgovorno lice.

Tvrdite, dakle, da je postojala samo proceduralna greška i da ništa nije učinjeno protuzakonito?

Reći da je Vijeće nekog oštetilo svojom odlukom značilo bi da je netko dobio novac koji nije zavrijedio, odnosno da netko tko ga je zavrijedio taj novac nije dobio, budući da je otišao na tuđu adresu. Novac je, naglašavam, završio u filmskim projektima, koje je na natječaju razmotrilo meritorno umjetničko vijeće i donijelo stručno utemeljenu odluku. Promjenom pravilnika artikuliran je sustav i spriječene su ovakve kafkijanske situacije. Vrlo je bitno osigurati da Vijeće ima mogućnost da nedovoljno spremne projekte uputi na doradu umjesto da im se omogući potrošnja sredstava za realizaciju.

Anonimne prijave

Ako je tako, tko onda, kako ste ranije izjavili, stoji iza anonimnih napada na vas? Pojedine dnevne i tjedne novine pisale su o kaznenim prijavama podignutim protiv vas.

HAVC ima svoju opoziciju, bizarnu čeljad: u gomili neartikuliranih besmislica ocrnjuju me za milijunske pronevjere, seksualne delikte, organizaciju zavjere za preuzimanje HRT-a, paktiranje s HDZ-om, SDP-om, komercijalnim televizijama, za zločinačko udruživanje s bivšim ministrom i zatim s novom ministricom kulture. Pitajte one koji pišu da vam objasne koji su dokazi protiv mene. Prijave i dirigirani medijski napadi pokušaji su da se mistificira jedan detalj iz razdoblja konsolidacije HAVC-a kako bi se poništilo sve ono što smo napravili u posljednje dvije godine. Krajem 2010. preuzeo sam HAVC, instituciju bez pravne i financijske službe s čudnim financijskim izvješćima, negativnom bilancom prihoda i zaduženja, bez realiziranih naplata, bez Nacionalne strategije. Jedina izvjesna perspektiva bila je ona gašenja HAVC-a. Takvo što mi filmski profesionalci nismo htjeli dopustiti. Postoji grupa ljudi koja smatra da su promjene koje je donio HAVC dramatičan udar na njihove vrijednosti i navike. Nekako su se samoobjavili Enes Midžić i Nada Gaćešić-Livaković. Ovo dvoje korifeja hrvatske kinematografije 1990-ih javno se istaklo kao središnji par u svemu što spominjete. Tko stoji uz njih teško je spekulirati, pustimo ih da sami izađu iz mraka. Anonimni podnositelji anonimnih prijava koordiniraju se sa svojim novinarima i planski šire glasine po novinama. Njih nitko ne može ni potvrditi ni demantirati jer je čitav postupak neformalan i ne-javan, savršen za prljavo manipuliranje.

U kontekstu nepravilnosti koje ste zatekli u HAVC-u spominjete ime bivšeg predsjednika Upravnog odbora Enesa Midžića, koji je povodom povlačenja naveo da je suradnja s vama nemoguća?

Došavši u HAVC, zatražio sam od Midžića objašnjenje o poslovanju jer je Upravni odbor zadužen za to. Tražio sam pismeni izvještaj zašto HAVC nije tri godine uprihodio gotovo ništa, ni približno koliko je trebao po zakonu, a nije donio ni Nacionalnu strategiju. Logično je da ako nemaš nacionalni program, ne možeš ni sakupiti novac koji si namijenio nacionalnom programu. U tri godine HAVC nije formirao ni osnovne odjele – financijsku i pravnu službu. Na ta pitanja od Midžića, koji nikad nije napisao izvještaj, nisam dobio odgovore. Pokazalo se da se on izborio za svoj položaj ne da bi HAVC-u pomogao, već da bi ga ugasio.

Što ste vi učinili?

Organizirao sam službe, ugovorio i proveo naplate akumuliranog duga, organizirao usvajanje i promociju Nacionalnog programa, pokrenuo promjenu zakona, za što je meni i mojim suradnicima trebalo deset mjeseci. U ove dvije godine učinio sam više no što sam sam vjerovao da je moguće, i gle me danas: branim se od optužbi da sam lopov ili barem šeprtlja.

40 milijuna kuna prihoda

Iskreno, ima li u HAVC-u nepotizma kad je riječ o dodjeli sredstava za projekte? Jesu li neki jednakiji od drugih?

Volio bih da mi pokažete neki odličan projekt koji je odbijen na natječaju, pa da znamo o čemu razgovaramo. Cilj ovakvog sustava je da se osigura da grešaka ima manje nego ranije i da ljudi koji odlučuju griješe manje od nekih koji su to radili ranije. Ključna stvar je da više nitko ne ulaže filmski novac u očuvanje političkog mira, čega je nekad bilo. Jamčim vam da nitko, otkad pratim rad HAVC-a, nije izborio odluku na natječaju nasiljem, prijetnjama, žicanjem ili moljakanjem, a kamoli nemoralnim ponudama. Glavno svojstvo ovog modela je da je pošten. Ne i savršen.

Jeste li se nedavno na konferenciji za medije preambiciozno pohvalili kako ste četiri od pet ciljeva Nacionalnog programa do 2014. već ispunili?

Daleko smo odmakli u zakonskom okviru, poticajima izvozu, spašavanju javnih kina, gledanosti i vidljivosti domaćeg filma. Kinoteka je, pak, zaglavila u institucionalnom okviru Državnog arhiva – imamo zaostatke u restauraciji i digitalizaciji građe. Uveli smo poticaje i početi izvoziti, pa smo ove godine uprihodili 40 milijuna kuna, znatno više nego prije. Kod nas su snimljeni jedan švicarski i jedan njemački film, francuska komedija, zatim “Lady Di” s Naomi Watts, budući britanski hit. S tom probnom zaradom pokazali smo da se model može razvijati. Dakle, sustav koji potroši 34 milijuna kuna iz proračuna unosi u hrvatsko gospodarstvo 40, sutra 140, a prekosutra možda 400 milijuna. Na taj je način naša djelatnost već samoodrživa, a kinematografija za hrvatske građane postaje besplatan luksuz.

Ali nijedan hrvatski film unazad nekoliko godina nije uspio ući u festivalski “tris” – Cannes, Berlin, Veneciju?

Mene zanimaju godine koje dolaze, za ranije ne mogu biti odgovoran. Ove godine izbrojili smo 12 nastupa na A festivalima u svim kategorijama filmova. Film “Ljudožder vegetarijanac” osvaja već manje nagrade, “Halimin put” upravo je osvojio dvije nagrade na festivalu u Cottbusu. Opet smo važna zemlja u animaciji, dokumentarci također visoko kotiraju: ove smo godine u Cannesu bili u službenoj konkurenciji s dokumentarnom koprodukcijom. To je efekt koji želimo postići i s cjelovečernjim igranim filmom. U Cannesu Hrvatska nije imala dugometražni film sve od ranih 1980-ih, ali imam jak dojam da će iz Cannesa biti sve više lijepih vijesti za nas.

Koje filmove tamo vidite?

Ne želim nikoga ureći. Prvi film koji je izašao iz oporavljenog HAVC-a je film Branka Schmidta “Ljudožder vegetarijanac”. Tijekom 2012. snimljeno je deset cjelovečernjih filmova, za neke će se itekako čuti. U realizaciji je pet cjelovečernjih dokumentarnih filmova. Na naredni festival u Clermont-Ferrandu prijavljena su 52 kratka filma. U ovom trenutku, gledano izvana, izgledamo kao zemlja sa stabilnom i pomlađenom filmskom proizvodnjom. To je rijetkost u Južnoj i Istočnoj Europi.

Digitalizacija 29 kina

Kakva je gledanost domaćeg filma u kinima? Što predviđate pobjedniku ovogodišnje Pule, filmu “Pismo ćaći”?

Riječ je o art filmu koji nije snimljen za masovnu publiku. U nekoj idealnoj Hrvatskoj, filmskoj zemlji iz mašte, taj bi film skupio desetak tisuća gledatelja, ovako će znatno manje. Teže pitanje su filmovi koji su snimljeni radi publike, a s publikom se često mimoiđu. Borimo se da filmovi “Sonja i bik” i “Svećenikov sin” uspiju u kinima, onako kako zaslužuju. U posljednjih dvadeset godina prosjek domaćeg filma je ispod 100.000 gledatelja po sezoni, što je loše. Pretprošle godine ta je brojka pala ispod 20.000, što je katastrofa. Prošla sezona popela se na fantastičnih 340.000 ako “Paradu” brojimo u domaći film ili na 180.000 bez “Parade”, što je opet izvrsno. Za daljnje ocjene valja pričekati rezultate ove sezone. HAVC u suradnji s Ministarstvom kulture digitalizira 29 kina diljem zemlje. Ta kina utjecat će na statistiku o kojoj govorimo.

Što je s nezavisnim filmašima koji često proizvode odlične filmove, a od HAVC-a navodno dobivaju mrvice?

Filmovi koji nastanu samostalno, zaobilazeći natječaje HAVC-a, imaju pravo na svu potporu. Drugu godinu zaredom dodjeljivali smo potporu takvim filmovima. Ono što se većini ljudi u Vijeću ne sviđa, to je da se tradicionalno uvjetuje izlazak tih filmova Pulskim festivalom. Filmovi bi se prvo provukli u program festivala, zatim bi došli ultimativno pred HAVC u terminu koji je odgovarao njima, odnosno Puli. Prošle je godine podijeljeno dva milijuna kuna u svrhu subvencije tih filmova, a ove godine oko 700.000. Od 1. siječnja 2013. dovršeni filmovi moći će se natjecati cijelu godinu i to za veće subvencije nego što su bile ove prigodno dodjeljivane, ali će se natjecati nevezano s festivalom. Ako su nastali bez javne subvencije – budimo pošteni – bez javne subvencije mogu nastupili i na Puli.