Opušteni sudar svjetova

Firewater: “International Orange!” (Bloodshot Records, 2012)

Kada su The Clash snimili “Sandinista”, punk čistunci se još nisu bili odljutili radi uporabe klavira na prethodnom albumu grupe. Tako da su se još neko vrijeme mogli nastaviti ljutiti. Bilo je to takvo nadrastanje punk-programa baze kakvu tada nijedan od prvoboračkih punk sastava nije mogao ni sanjati. World glazbu i punk žestinu danas se najbolje može osjetiti na albumima sastava Firewater, koji je osnovao Tod Ashley i koji je 1995. objavio svoj prvi album “Get Off the Cross, We Need the Wood for the Fire”. Kritika je album okrstila oznakom antirock rocka i pohvalila čudnom usporedbom s albumima Toma Waitsa iz osamdesetih. Album je miks rock rifova i ciganskog dernečenja, latino ritmova i garažnoga, režećeg zvuka.

Povratak korijenima

Na “The Ponzi Scheme” su, uz Toda, i respektabilni gosti: gitarist Duane Denison iz Jezus Lizarda i Kurt Hoffman iz Jon Spencer Blues Explosiona. Sa Spencerom je Tod išao u srednju školu i razmjenjivali su albume. Sljedeći album bio je “Psychopharmacology” i nije toliko bio korak unazad prema konvencionalnijem pop soundu koliko teturanje u mraku, ono stanje opisano bećarcem lijevo, desno, nigdje moga stana. “The Man on the Burning Tightrope” opisuje se obično kao “najatmosferičniji” album grupe do danas. Album je to naglašeno cirkuske, karnevalske, bahtinovske, višeglasne, blago pomjerene ludnice, najavljene dobro pogođenim omotom koji prikazuje artista na trapezu.

Tod A. nije sklon ponavljanjima, tako da je naredni album bio nešto kao povratak korijenima. Što to znači kada se radi o svaštarima kao što su Firewater, možete i sami zamisliti. Poetika posezanja za otpacima iz glazbenog kontejnera, osim što može biti jako zabavna na prvo slušanje, može biti i jako zamorna pri ponovljenim slušačkim nastojanjima. “International Orange!” je sedmi album grupe i njena hirovita te nadasve maštovita i naslušana vođe. Sniman je u Tel Avivu i Istanbulu tijekom poznatih jesenskih nemira.

Kako je Firewater sastav poznat i po odbijanju eskapističkih tretmana stvarnosti, njihov se aktivizam na “International Orange!” prstom može opipati. Možda najbolji njihov album do dana današnjega, na kojemu se sreću Strummer i Specialsi na vrhuncu ska pokreta, a ležernost svirke na jedinstven je način uspjela uloviti energiju ulice, bunta i lijeve iskošene svijesti koja bi svijet mijenjala smjesta, ali na neki jako neužurban i opušten način.

Najčudniji od energičnih

Firewater su najčudniji od svih energičnih bandova. Oni pršte od energije, ali istovremeno zvuče nekako napušeno, kao Afroamerikanac u patikama jako debelih i visokih đonova, koji se njiše i njiše. Vidiš da je tip opak i da je tip jak, ali mrvicu umjerenije zazireš od njega, jer ti izgleda pomalo i bezopasno, tako umekanjen na silnoj gumi. Što je greška: ne njišu njega patike nego ludilo u glavi, a dok to shvatiš, već si na podu, već si mu pod tim zbunjujućim sportskim cipelama.

Glazbenika na albumu je pregršt. Kako se muvao po sjeveru Afrike i po Aziji, tako je, čini se, Tod A. snimao pjesme: ovdje su Tamir Muskat iz Balkan Beat Boxa, Itamar Ziegler (iz istog sastava) svira bas, Uri Brauner Kinrot je na električnoj gitari, Cosar Kamçi je na udaraljkama, Ferdi Seçkin svira zurnu, a sve to zajedno zvuči kao sudar svjetova, naravno. Ali, kako rekosmo, blagi sudar, nije to asteroid koji odvaljuje komad planete i pravi satelite, nego više cjelov različitih kultura, izveden bez šavova, kao dokaz da smo isti, ili barem slični, i da možemo skupa, ako hoćemo, i da će nam biti zanimljivo jedino ako se razlikujemo u toj svojoj istosti.