Osuda kao pomilovanje

Više sam dana ja boravio u logoru nego moji mučitelji u pritvoru. Nadam se da će Vrhovni sud poništiti presudu. Da nisu dugo boravili u pritvoru, sudac bi ih pustio. Ovako, da ne bi tužili državu, morao ih je osuditi, iako ih je zapravo pustio na slobodu – riječi su kojima je bizarno malu kaznu zapovjedniku logora u Kerestincu Stjepanu Klariću i četvorici njegovih kamarada – Draženu Pavloviću, Viktoru Ivančinu, Željku Živecu i Goranu Štrukelju – komentirao Dobroslav Gračanin, bivši major JNA, koji je nakon napuštanja vojske ostao živjeti u Zagrebu, gdje je nakon hapšenja prošao neviđenu torturu u kerestinečkom logoru. Njegovo svjedočenje bilo je jedno od najvažnijih na suđenju.

Odlukom sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, kojim je predsjedao sudac Marijan Garac, prvooptuženi Klarić osuđen je na tri i pol godine zatvora jer je stražarima i drugim pripadnicima HV-a dopuštao zlostavljanja zatočenika, ali i zato što je u zlostavljanjima i sam sudjelovao. Podređeni mu Ivančin dobio je dvije, a ostali mučitelji po jednu godinu zatvora. Postane li presuda pravomoćna, i Klarić ide na slobodu, jer je u pritvoru boravio dulje od dvije trećine izrečene kazne.

Svjedoci noćnih “zabava”

Bivša raketna baza JNA u Kerestincu početkom rata pretvorena je u logor u kojem su stražari i njihovi gosti, u uniformama i bez njih, mjesecima neometano i svakodnevno premlaćivali, mučili elektrošokovima, silovali i na brojne druge načine psihički, fizički i seksualno zlostavljali ratne zarobljenike, ali i civile, žene i muškarce srpske nacionalnosti, koji su hapšeni u svojim domovima, na radnim mjestima, na ulici. Na suđenju su o zlostavljanjima svjedočili brojni zatočenici koji su ih preživjeli, ali i neki bivši stražari. Iako je većina stražara tvrdila da se ničega ne sjeća, neki su, poput Rudolfa Pajtaka, vidjeli kako se zatočenike “polijegalo na stol, skidalo im gaće i priključivalo poljski telefon na spolni organ te potom puštalo struju okrećući ručicu telefona”. Pajtak, koji je u vrijeme dok je stražario u Kerestincu imao 22 godine, na sudu je izjavio da je svjedočio morbidnim “zabavama”, tijekom kojih su stražari tjerali zarobljenike da se skinu goli, pred njima plešu i samozadovoljavaju se.

Na suđenju je saslušano 80-ak svjedoka, a priložena je i obilna medicinska dokumentacija, kojom je optužba dokazala kakve su torture prolazili zatočenici. Posebno okrutna zlostavljanja odvijala su se u tzv. Crnoj sobi. O toj je prostoriji svjedočio i tadašnji SIS-ovac Ivan Ivanković, koji je u Kerestinec došao kao član povjerenstva koje je trebalo provjeriti tvrdnje Crvenog križa o mučenjima: “U Crnoj sobi smo otkrili sprave za mučenje i to umjetni penis, drvene palice, ljestve pričvršćene za strop, drvenu palicu, koja je najvjerojatnije bila držak od sjekire i neku napravicu s dva kabla.”

Ivanković tvrdi da je tada, očito suočen s neoborivim dokazima, i sam Klarić članovima komisije potvrdio da je bilo “stanovitih zlostavljanja”, ali samo “tijekom noći”.

Najdojmljivija su bila svjedočenja samih žrtava. “U Kerestincu su me više puta silovale nepoznate osobe u civilu, a to je naređivala osoba zvana Doktor. Mučena sam i udarana u maloj crnoj sobi. Morala sam pokazivati dojke za koje su prijetili da će ih odsjeći, stavljana mi je vreća na glavu, sustavno sam prikapčana na struju, a sjećam se i da smo morali plesati u hodniku, mi žene obnaženih grudi, a muškarci obnaženih genitalija”, dio je iskaza Rajke Majkić, koja je uhapšena 22. siječnja 1992. u svojoj kući u Sisku, zajedno sa suprugom.

Suprug je ubrzo pušten, a Rajka je završila u Kerestincu. Njen krimen bio je posjet rodnom selu u BiH-u, što su nanjušili psi rata koji su tih dana, pod zapovjedništvom Đure Brodarca, tražili žrtve po Sisku i okolici. Ti su 15. siječnja iste godine priveli i Nadu Miličević, dok je na sisačkom Zavodu za zapošljavanje tražila posao da prehrani obitelj. I ona je završila u Kerestincu, a o mukama koje je preživjela svjedočila je, poput ostalih, u pretrpanoj, maloj sudnici zagrebačkog suda, dok su joj za vrat puhali bivši mučitelji i njihova rodbina, kojoj je sudac Garac tolerirao cinično smijuljenje tijekom potresnog svjedočenja.

“Tokom dvomjesečnog boravka sustavno su me udarali cipelama, pendrecima, čupali mi kosu, šamarali me, a jednom su mi elektrode stavili u spolovilo i na ruke. Izbili su mi gotovo sve zube, krvarila sam iz uha, spolovila. Smršavila sam 45 kilograma”, ispričala je Nada Miličević.

Oslobođeni sudskih troškova

Zanimljivo, kada pišu o Kerestincu, brojni mediji najčešće koriste njegov službeni naziv Konačište ratnih zarobljenika, iako je jasno da je kroz Kerestinec prošla gomila civila i da je termin “konačište” za ono što se tamo događalo ciničan i uvredljiv prema ljudima koji su ondje mučeni. Pritom se ti isti redovito zgražaju nad činjenicom da Republika Srbija do danas odbija prihvatiti činjenicu da su na njenom teritoriju postojali logori Stajićevo i Begejci, u kojima su boravili zarobljeni branitelji Vukovara – za službenu Srbiju riječ je o “sabirnim centrima”. To govori o tome da se ni Srbija, ni Hrvatska (a ni Crna Gora, čiji su sudovi mučitelje iz logora u Morinju, gdje su završili dubrovački branitelji, također osudili na simbolične kazne) još ne mogu suočiti s mračnim stranama režima devedesetih. Kako drugačije objasniti presudu zagrebačkog Županijskog suda? I sam sudac Garac u obrazloženju presude kaže kako nema dvojbe da se postupalo suprotno načelima Ženevske konvencije: “Sud je vjerovao svjedocima koji su opisivali kako su mučeni strujom, zlostavljani i maltretirani. Nema nikakve dvojbe ni da su pojedini zatvorenici seksualno zlostavljani, ni da su neke zatvorenice bile silovane.”

Utvrđeno je i postojanje posebne sobe za mučenje, no unatoč svemu sudsko je vijeće praktički pomilovalo krvnike iz Kerestinca i njihovog vođu Klarića. Posebno je iritantno što se, kao i na drugim sličnim suđenjima, kao olakotne okolnosti pri donošenju presude navode “sudjelovanje u Domovinskom ratu, držanje na sudu i loše imovinsko stanje”.

Osim visine kazne, koja je debelo manja od zakonskog minimuma za djelo ratnog zločina, vrhunac cinizma je oslobađanje nepravomoćno osuđenih ratnih zločinaca od plaćanja sudskih troškova, za što će se pobrinuti porezni obveznici. Pa tako i žrtve Kerestinca.