Prema sveevropskoj radničkoj klasi

Pred nama su vremena sveevropskih demonstracija i štrajkova, a srijeda, 14. novembar – Evropski dan akcije i solidarnosti – samo je jedan od koraka u tom smjeru. U organizaciji Konfederacije evropskih sindikata (ETUC) i uz potporu političkih partija poput Stranke evropske ljevice, Antikapitalističke stranke, Die Linke i drugih predstavnika prave ljevice (koja nije neoliberalna), pozivaju se radnici, studenti, nezaposleni i penzioneri da intenziviraju i nastave u kontinuitetu svoju borbu protiv nepravednih poredaka. Samo tako moći ćemo računati i na neke pobjede u tom klasnom sukobu koji se zaoštrava, a kraj mu se – naročito u horizontu još uvijek vladajućih paradigmi zombi-neoliberalizma – ne nazire. U obranu demokracije i ponegdje “samo” ugrožene, a drugdje već doslovno pregažene tzv. socijalne države, lijeve snage jednog novog međunarodnog radničkog pokreta u nastajanju pozivaju na štrajkove, demonstracije, protestne šetnje i sve druge oblike izražavanja nezadovoljstva stanovništva politikama tzv. štednje i bolnih rezova, a ustvari uništavanja javnog sektora, zdravstva, školstva i radničkih prava proizašlih iz kolektivnih ugovora i penzionih sistema…

Odluka većine sindikata u zemljama poput Grčke, Italije, Portugala, Španjolske, Malte i Cipra da pozovu na simultani, makar i samo jednodnevni, generalni štrajk u sklopu ovog panevropskog dana akcije, novost je u načinu međunarodnog organiziranja, barem u posljednjim desetljećima. To je prilika da se povežu izolirane borbe i masovni otpori kresanjima budžeta i napadima na radnička prava, što se već nekoliko godina događaju u cijeloj Evropi, u zemljama koje su članice EU-a, ali i u onima koje to, poput Hrvatske, (još) nisu. To je prilika za pokazivanje barem deklarativne solidarnosti između radnika evropskog sjevera i evropskog juga (a postoje organizirane grupe sindikalista i drugih aktivista koje ne staju na proklamiranju, već organiziraju neposrednije djelatnu solidarnost).

Meta kritike i napada su, dakle, mjere štednje, ali i politika isiljavanja “konkurentnosti” i strašenja njome, koju provode tijela EU-a, zajedno s parlamentima većine evropskih zemalja i institucijama poput bonitetnih agencija, ideologiziranih “znanstvenih” instituta, banaka, štedionica itd. koji, svi zajedno, ocjenjuju države kao da su poduzeća. U tom priglupom, ali učinkovitom postupku zamjene teza – kao da je posao država stvarati maksimalne profite, a poduzeća onda valjda trebaju brinuti o svojim “građanima”, umjesto da je obrnuto (i da je proizvodnja profita zauzdana i regulirana u korist većine) – najveća šteta, samo što se to još jasno ne vidi, nije ona ekonomska već politička! Naime, takvim se ekonomicističkim transferima uništava cijeli politički prostor, onemogućavajući kvalitetne parlamentarne prakse, ali i disciplinirajući društvene pokrete (ne na kraju najviše radnički!), zamjenjujući demokratsku političku borbu direktivnim komandama odozgo. Jer, nije li svrha života u demokraciji – koja se ne može svesti na ritualne izlaske na birališta jednom u nekoliko godina već je svakodnevna borba, recimo i na radnom mjestu – da narod govori vladaocima što da rade? A ne da vladajući instruiraju stanovništvo što treba činiti i kako se treba osjećati, jer je ono “nezrelo”, kakvim ga je Bog (hvala mu) dao, i ne zna što je za njega dobro.

Zato “grešku” shvaćanja države kao “gospodarstva”, kojim onda gospodari gospodare (to je politički sadržaj stvaranja “poduzetničke klime”), demokratske deficite EU-a (kako smo ih predugo eufemistički nazivali), a koji se sada prelijevaju i na pojedine zemlje, članice i nečlanice, treba shvatiti kao zaoštreni oblik lukavstva uma, kojim se nameće potpuno jednostrana slika svijeta, u interesu onih koji od ovakvog društvenog uređenja imaju materijalne koristi. Umjesto da mjerimo, po kriterijima koje je UN ipak razvio, indeks ljudskog razvoja (blagostanje naroda, a ne korisnost za kapital), nas se s jedne strane preventivno straši bodovanjima, pokazateljima i postocima – bukvalistički da smo, budući “ekonomski”, i kao ljudi blizu smeća – da bi se onda realno posegnulo u naša ljudska prava (jer i radnička prava su ljudska prava!), koja kao takav ološ ne zaslužujemo.

Što su drugo izjave haračlija bez suvisle državne porezne politike, poput Slavka Linića, da sindikati trebaju shvatiti kako državi nedostaje novca, nego napad na mehanizme društvene solidarnosti. Politika Superhika, koji bi da uzme siromašnima i da otuda direktno dadne veću rentu bogatima (izabranim strancima i domaćima, sve odreda pravim domaćinima, omiljenim na dvoru, čije posrnule poslove treba sanirati), jer samo od eksploatacije osiromašenog, a sada već i masovno nezaposlenog radništva na radnom mjestu ne može se ugodno živjeti. Neki teoretičari govore da se ovakva rubna društva kreću od proširene prema jednostavnoj reprodukciji, ili od velike ka maloj robnoj proizvodnji. A to znači da države i njihovi izabrani poslodavci, pošto nisu putem porezne politike prikupili značajna sredstva od bogatih špekulanata koji i na krizi zarađuju (o progresivnijem oporezivanju profita i transakcija te preplaćenih opslužitelja tog pogona kao o izvoru novca za štednju se ne govori), sada taj manjak socijaliziraju “pravednom” raspodjelom na sve deprivilegirane. Da bi u tome uspjeli, oni moraju uvoditi, kao premijer Zoran Milanović, redovno izvanredno stanje. Onima koji to komentiraju podsmješljivo, kao njegovu osobnu ograničenost, smijeh bi mogao prisjesti.

“Naše države su bogate. Jedina kriza koju imamo je kriza kapitalizma”, govore politički svjesni stanovnici širom, makar i samo na jedan dan, zajednički pobunjene Evrope. Uz sve razlike u standardu i političkim prošlostima, nekadašnji istok i nekadašnji zapad Evrope sve su više u istim govnima. Pa ako je sila koja nas ugnjetava sveevropska, onda i odgovor na nju, naša protusila, mora biti (i) takav. Bile njihove države u ili izvan EU-a, hrvatskim i srpskim radnicima budućnost je samo u akcijama zajedničke solidarnosti, a one se 14. novembra, u Evropskom danu akcije i solidarnosti, već događaju. Na od političkog smisla ispražnjenoj evropskoj pozornici radnice i radnici ponovno moraju postati nosioci društvenih promjena. A o tome mi nešto – upotrebljivo i za Evropu – znamo!