Premalo je žena u politici

Projekt AD ACTE (Anti-Discrimination ACtions Towards Equality of Women and Men) zagrebačkog Centra za ženske studije, u suradnji sa Srednjoistočnom europskom mrežom za jednakost spolova iz Slovenije i Srpskim narodnim vijećem, želi povećati znanje o formama i posljedicama diskriminacije, posebice rodne i etničke. Uz obrazovne aktivnosti i sustavno zagovaranje antidiskriminacije, dio projekta su i istraživanja. O istraživanju “Žene u politici” – čiji su rezultati dostupni svima na www.zenajevise.net – razgovarali smo s voditeljicom AD ACTE Jasminkom Pešut.

– Autonomno znanstveno istraživanje provedeno je 2003., 2007., i 2011., pa omogućuje usporednu analizu rezultata i praćenja mogućih promjena u odgovorima građana i građanki Hrvatske, koji se odnose na njihove vrijednosti, percepcije i znanja o ženskoj političkoj participaciji, diskriminaciji žena u javnom i političkom životu te, općenito, položaju žena. Ideja o istraživanju rodila se unutar civilnog društva, odnosno feminističke organizacije, što govori i o aktivističkim motivima.

Kriza izoštrila pogled

Što pokazuju rezultati istraživanja “Žene u politici”?

Vidljiva je razlika prema spolu u percepciji diskriminacije – žene su, njih 62,1 posto, svjesnije njezina postojanja jer su s njom učestalo suočene, a 51,2 posto muškaraca ne smatra da su žene diskriminirane. Stupanj obrazovanja je važan u prepoznavanju diskriminacije, no i dalje uz spolne razlike: ispitanici s nižim kvalifikacijama primjećuju diskriminaciju, no i među njima prevladavaju žene, što ne čudi ako se zna da je ove godine u obrazovnoj strukturi 48,3 posto žena s osnovnom školom i nižom razinama obrazovanja, a 32,2 posto muškaraca. Vlastito iskustvo pridonosi da se lakše prepozna diskriminacija kada je riječ o ekonomskoj dimenziji, na koju se reflektira niži obrazovni status. Obrazovaniji muškarci su skloniji prepoznati diskriminaciju žena. Kao najčešća diskriminacija žena navedena je njihova dvostruka opterećenost (94,6 posto). Primjećuje se i diskriminacija po spolu/rodu vezana uz mogućnost zapošljavanja i napredovanja na poslu. Ispitanici smatraju i da pristup i sadržaj obrazovanja te nacionalna pripadnost manje pridonose diskriminaciji. Pripadnici nacionalnih manjina nju češće prepoznaju (66 posto) od onih hrvatske nacionalnosti (47,8 posto). Iako postoje značajne razlike između muškaraca i žena s obzirom na percepciju spolne diskriminacije, i jedni i drugi uglavnom drže hrvatsko društvo patrijarhalnim; što je viši obrazovni status ispitanika, patrijarhalnost se više prepoznaje. Iako se većina ispitanih ne slaže s tim da je ženama mjesto u kući i da politiku trebaju prepustiti muškarcima, ipak to misli 21,2 posto muškaraca i 13,6 posto žena. Taj podatak zabrinjava, jer se ne uočavaju prepreke sudjelovanju žena u politici. Premda većina ispitanika misli da bi se većim učešćem žena promijenila kvaliteta politike, muškarci pretežno smatraju da ženske interese u politici mogu zastupati i muškarci. Svi se slažu da postoje posebna ženska pitanja koja se trebaju rješavati političkim putem, ponajprije – izjednačiti muška i ženska primanja.

Mijenjaju li se stavovi građana o ženama u politici?

U 2011. nastavio se trend neprepoznavanja prepreka bavljenju žena politikom i veći je nego u prvom istraživanju. Zagrepčani i Zagrepčanke lani su u većoj mjeri smatrali da je 25 posto dovoljan broj žena u Saboru, što nije pozitivno. Došlo je do smanjenja neodlučnosti o stavu o ženskim pitanjima koja se trebaju riješiti političkim putem. Ekonomska je kriza izoštrila pogled, pa se daje prednost ekonomskoj dimenziji jednakosti. Neodgovorno partnerstvo i manja dostupnost javnih servisa u vremenima krize na žene prebacuju dodatni teret kućnog rada. To upućuje na oprez, jer kako se tradicionalne rodne uloge (rad u kući) u patrijarhalnom društvu smatraju samorazumljivim i prirodnim, tako se kao “dobro rješenje” napetosti između privatnih i radnih obveza nude atipični oblici rada za žene, koji skrivaju i druge zamke, npr. više sati rada a niža primanja.

Upitna jednakost šansi

U Saboru je svega 25 posto žena, premda one čine 52 posto ukupne populacije: zašto je tome tako?

Iako građani i građanke ne vide prepreke da se žene bave politikom, mnogo toga navodi da se zapitamo o jednakosti šansi. Teorije koje se bave ženskom političkom participacijom u zapadnim demokracijama identificiraju različite političke, socioekonomske i sociokulturne faktore koji utječu na političku participaciju žena. Prepreke su isprepletene i ne mogu se jednostavno ukloniti. “Mehaničko” povećanje postotka žena u Saboru ne može dati rezultate. Strategije koje bi uključivale više aktera mogle bi tome pridonijeti više od prigodničarskog zaklinjanja u uravnoteženu zastupljenost i rodnu ravnopravnost. Ne pomaže ni prebacivanje odgovornosti. Bez ozbiljnog nadzora i sankcija, mjere rodno osviještene politike tek su puka ritualna praksa: kad Državno izborno povjerenstvo odbije kandidacijske liste na kojima nema dovoljno žena, počet će nestajati predrasude da biti muškarac u politici automatski znači kvalitetu.

Nastavljaju li se istraživanja?

Ovaj smo istraživački ciklus zaokružili, no započeli smo drugi tip istraživanja – monitoring policy proces, vezan uz primjenu uravnotežene političke zastupljenosti muškaraca i žena. Kvote će nam pritom poslužiti kao indikator procesa koji ćemo temeljito istražiti okupljanjem postojećih podataka, ali i novim istraživanjima