Privlači me nestabilnost urbanih prostora

Beogradska umjetnica Dušica Dražić rijetko je u svom rodnom gradu. Umjetnička joj je karijera u usponu, a radi i kao kustosica te organizatorica festivala Mikser. Ove godine bila je gošća UrbanFestivala, na kojem je i lani predstavila performans – spavala je u stanu bez ulaznih vrata, o čemu je brujao cijeli Zagreb. No, to nije ništa neobično za umjetnicu koja koristi tijelo da bi i iskustveno proživjela napuštena mjesta, o čemu kaže:

– Rad “Procep” za mene još nije završio. Pripremam publikaciju koja obuhvata fotografije, tekstove i intervjue koji opisuju tih sedam dana, a koja će rad zaokružiti i zatvoriti.

Ove ste se godine na UrbanFestivalu predstavili u suradnji s kenijskom umjetnicom Deqom Abshir, s potpuno drugačijom temom od lanjske?

Foto: Darko Cirkov

Potreba da zajedno realizujemo rad “The Amazing Technicolor Dreamcoat” proizašla je iz naših razgovora, kroz upoznavanje. Naziv rada preuzet je iz mjuzikla koji ilustruje transreligijsku priču u kojoj otac poklanja kaput svom sinu da ga štiti tokom putovanja. U Keniji živi veliki broj izbeglica iz različitih zemalja, čiji status još nije reše taj nikada završeni proces ilustrovan je u simboličkom prošivanju i uvezivanju tradicionalnog afričkog kanga-platna s materijalima koje smo dekorisali objektima koje su izbeglice iz Somalije, odakle su i Deqini roditelji, sačuvale do danas. Na izložbi su predstavljeni foto i video-dokumenti procesa: upoznavanje, prikupljanje objekata, štampa na platnu, šivenje kaputa, fotografisanje u improvizovanom fotostudiju, postavka rada na prvoj izložbi u Najrobiju… Završava se izloženim kaputom, koji može da se obuče i nosi tokom izložbe. Iako možda na prvi pogled izloženi kaput odaje utisak umetničkog objekta, on je samo sredstvo pomoću kojeg se postiže kontinuirani proces, osnova samog rada. Kaput postaje dokument, u kome su upisane sve priče njegovog postojanja. Radovi “Procep” i “The Amazing Technicolor Dreamcoat” poklapaju se na više nivoa, kreću se linijom koja spaja lične sudbine i kolektivno sećanje.

Transformacije grada

Bavite se urbanim prostorima, ali i ljudima. Kažu da je direktan rad s ljudima najteži zbog korištenja cijelog tijela kao medija?

Urbani prostori me privlače zbog svoje nestabilnosti, kao prostori stalnih pregovora na socijalnom, političkom, ekonomskom nivou. Zanimaju me napušteni i zaboravljeni prostori ili prostori koji su neočekivani ili neregularni. Posmatranjem njihove transformacije dobiva se uvid u kretanje društva. Direktan rad s ljudima koji makar privremeno okupiraju takve prostore je dragocen i ključan segment mog rada. Ne bih se složila da je težak, ali jeste kompleksan i obogaćujući.

U radu “Mesto događaja” sagledavam napuštene i nefunkcionalne beogradske prostore koji su imali jasno definisanu proizvodnu funkciju, poput privrednih kombinata, klanica, pekara. Uzroci prestanka rada su nejasni, često je to posledica neuspešnih privatizacija, tehnološke zastarelosti, bankrota… Transformacijom Beograda direktnije sam se bavila u radu “Blueprint”, kada sam prebacila šutu iz jedne srušene porodične kuće u galeriju Kulturnog centra Beograda. Grad se ubrzano menja masovnom nelegalnom gradnjom i nadogradnjom, a danas i promenom urbanističkih uslova – povećanjem kvadrature i spratnosti na određenim lokacijama – čime su stvoreni preduslovi za nestanak mnogih kvartova.

Završili ste fotografiju na Fakultetu primenjenih umetnosti, ali se tim medijem gotovo i ne bavite?

Još u toku osnovnih studija, kroz fotografiju sam počela da otkrivam ambivalentni odnos grada i njegovih stanovnika, kao i stalno preplitanje javnog s privatnim i intimnim, pa sam upisala i završila master-program “Public Art and New Artistic Strategies” na Bauhausu u Vajmaru. Nikada nisam napustila fotografiju, ali ona mi nije u prvom planu. Radovi poput “Slepe ulice” i “Mesta događaja” i dalje je koriste kao osnovni medij, a u “The Amazing Technicolor Dreamcoat”, “Procepu”, “Promenade architecturale – Imaginarni prostor umetnosti” ili “Industrijskom arboretumu” ona je ekstenzija performansa, a ne puki dokument. Danas su performans, instalacija i fotografija jezik kojim komuniciram.

Šta se dogodilo sa MSU-om?

Jedna ste od organizatorica festivala Mikser?

Mikser festival ove se godine preselio u Savamalu i pokušao da se uključi u svakodnevne tokove ovoga haotičnog i kontradiktornog dela Beograda. U okviru festivala imala sam priliku da realizujem kustosku izložbu “Brisani prostor”, u zgradi Beogradske zadruge (poznatoj i kao Geozavod). Iako pod ingerencijom Zavoda za zaštitu spomenika, prepuštena je sebi i neizostavnom propadanju. Može se posmatrati i kao metafora društva i njegovog odnosa ne samo prema materijalnim/formalnim vrednostima nego i prema ostavštini i ulaganjima društva ili pojedinaca. Devetnaestero umetnika iz Srbije i inostranstva pozvano je da realizuju site-specific radove u zgradi Beogradske zadruge, u produkcije Miksera. Umetnički radovi su ostvarili direktan dijalog sa zgradom Beogradske zadruge i učinili da nevidljive politike i nevidljivi prostori postanu dostupni. Posetioci su imali prilike da vide radove umetnika poput Davida Claerbouta, Marka Sheparda, Gorana Micevskog, Michaela Johanssona, Zorice Čolić.

Sudjelujete u projektu “Šta se dogodilo sa Muzejom savremene umetnosti?” Što se zapravo dogodilo, zašto je neizvjesna sudbina beogradskog MSU-a?

Na otvorenju projekta realizovala sam performans “Promenade architecturale – Imaginarni prostor umetnosti”. Desetero statista se polako kreće kroz zgradu MSU-a, posmatrajući sada neprisutne skulpture sa prve postavke u Muzeju, po fotografiji Branibora Debeljkovića iz 1965. Njihovo kretanje i pogled opisuju poziciju, formu i volumen skulptura, ali istovremeno ukazuju i na pukotine u zidovima i podovima zgrade. Nakon performansa je izložena fotografija koja je rekonstrukcija kadra Debeljkovićeve fotografije iz 1965. s novim okolnostima.

Nažalost, pripadam vremenu i prostoru u kome kultura, posebno umetnost, sve više gubi na vidljivom značenju. Institucije su često zarobljene između birokratije i ličnih interesa, gde je sistem vrednosti sve više iskrivljen. Granica između kulturne politike i politike se gubi. Živimo u vremenu kojim lažno i površno dominiraju lažni elitisti, lažni aktivisti, lažni levičari, lažne demokrate… Takvo vreme vuče sve sa sobom na dno, pa i MSU. Ali, kada uđete u zgradu Muzeja na Ušću, tako praznu, prljavu i oronulu, i dok se krećete kroz nju, postaje jasno da sam objekat, čak i u stanju u kakvom jeste, ugrožava sve to lažno što ga okružuje. Trenutačno je zgrada sama sebi dovoljna i možda je to sasvim u redu.