Razjedinjene Države Štednje i Rasipanja

Pitanje je staro i uvijek jednako “uspješno” potisnuto, pred svake predsjedničke izbore u SAD-u. Ali i – treba li napominjati – ne samo tamo. Ono glasi: imaju li oni koji bi htjeli glasati za ono što stvarno hoće za koga glasati? Još postvarenije, u ekonomicističkim terminima “politike kao posla”: odgovara li ponuda na tržištu političkih ideja ikakvoj potražnji za njima? Prvi zdravorazumski odgovor na ta pitanja je da pošto građani, makar i u ispodpolovičnoj manjini izlaze na izbore, koji su u legalističkom smislu uglavnom demokratski, znači da postoji slobodna volja za izborom između ponuđenog. To što je uvjet da izabrani auto bude crni “Ford T”, kao u vicu o mogućnosti biranja u epohi fordizma, ne ukida metafizičku zasnovanost slobode biranja. Uostalom, živimo u postfordističko doba, kada se od usuda izabranima može posrećiti da im na vrata zakuca ekipa serijala “Pimp My Ride”.

Pa ako već ovakvi izbori kao što je postojeća izborna mašinerija, cirkus ili kako ćemo nazvati tu kampanju u SAD-u, ne mogu služiti rezigniranom narodu, može on njima. To da se danas ono što još zovemo nacionalnom politikom odmaklo od “velike slike” – drugačije rečeno, od realnih problema većine radnih ljudi, još drugačije i staromodno-ambiciozno, od ozbiljnog promišljanja cjeline društva, neke strategije i taktike političkog, privrednog i svakog drugog razvoja – te se iscrpljuje u žabljoj perspektivi dosadnih pseudokonflikata u obliku gafova predsjedničkih kandidata, promjena u raspoloženju fokus-grupa i usudu stavljenom u ruke glasača nekoliko swing states, zbilja više nije novost. “Najvažniji izbori našeg života” – čak i ako mislimo da su oni američki – već su se održali suviše puta od početka vladavine neoliberalne paradigme da bismo vjerovali kako će je ovaj put neka snažna politička individua ili čak njezina politička organizacija probiti.

A ono što se danas i u mainstreamu percipira kao otužni dvopartijski konsenzus, namještena igra korporativne Amerike protiv većine “svog” društva i onoga “izvan” svojih granica, važilo je još prije nekoliko desetljeća, u istom tom mainstreamu, za vrhunac liberalne demokracije na djelu. Stari liberalni filozof Karl Popper pisao je još 1980-ih o prednosti dvostranačja, kao idealne forme stranačkog života u slobodnom svijetu, nad usitnjenim mnogostranačjem u kojem se – po njegovim spoznajnim teorijama metodološkog falsifikacionizma – u jalovom strančarenju gubi demokratska energija. Kako se gubi energija 99 posto u promicanju interesa jedan posto građana, kako klasnu politiku, u biti sasvim točno i nimalo “populistički” (kako je populizam u nas stekao loš glas, da bi liberali danas od takvog njegovanja “zapuštenog naroda” dobro živjeli, posebna je tema) definira pokret Occupy, o tome naši mediji ne izvještavaju. Uzmimo samo nekoliko primjera.

Guverneri i vlasti u gradovima u kojima vladaju demokrati, u koordinaciji s VONS-om, pardon Ministarstvom domovinske sigurnosti, uvedenim svojedobno u sklopu “rata protiv terorizma”, organizirali su “događanja naroda”, tj. kontramarševe za potiskivanje aktivista iz javnih prostora koje su okupirali. U drugom primjeru, konkretnom radničkom ustanku koji se dogodio u državi Wisconsin, demokrati i njihovi liberalni prijatelji u nekim sindikatima skrenuli su nezadovoljstvo radnika u usku izbornu bitku protiv desničarskog senatora Walkera, a ta strategija nije donijela rezultata. Sve to događalo se istovremeno kada se Obama reklamirao kao “borac za interese srednje klase”. A pod tim mutnim, pa i u nas nastupajućim određenjem, u SAD-u se identificiraju svi i nitko određen. Zaključimo: pozivajući se na sentimente koje je proizveo i pokret Occupy, demokrati su učinili sve što je u njihovoj moći da ga neutraliziraju i podvedu pod svoje, tako da nikakav neovisan pokret – koji bi mogao roditi i političke stranke – ne ugrozi postojeće dvostranačje.

Pa ipak, ovaj i drugi pokreti baze uspjeli su proizvesti promjene u javnom mnijenju koje, i kada ih mjeri nekakav Pew Center Poll, pokazuju kako je najvažnijom podjelom u društvu većina stanovništva SAD-a 2009. smatrala podjelu na američke građane i migrante, a da je to 2011. bila podjela na bogate i siromašne! Da je ponuđena kategorizacija “glavnog proturječja” bila još preciznija, i odgovori bi sigurno bili takvi. Usput, ne glasi li naš prijevod društvenih podjela, koji bi se sigurno dao i empirijski verificirati: od “Hrvata” i “Srba” prema “buržujima” i “proleterima”, s tendencijom skidanja navodnika sa svih tih skupina. Kristalizacija klasnog gnjeva, ali i poduzimanje organiziranih akcija u korist 99 posto ljudi, neće se moći nigdje izbjeći!

Otklonivši iz predizbornih debata sve što bi po njih moglo biti jako neugodno, kao i sve ono u čemu se stopostotno slažu, Barack Obama i Mitt Romney mogli su o malo toga sadržajnog govoriti. Mogli su govoriti o “ratu protiv terorizma”, Izraelu i Bliskom istoku, Afganistanu i Pakistanu te, donekle, o budućim odnosima s Kinom. Nisu mogli govoriti o ekonomskoj i političkoj krizi u Evropi i revolucionarnoj situaciji u dobrom dijelu Južne Amerike. Usprkos vladajućem ekonomicizmu u mainstream medijima, ni o ekonomiji – ne shvati li se ona krajnje reduktivno, svedena na nekoliko interesnih niša – kandidati nisu mogli puno govoriti. Nisu mogli govoriti o rastućoj nejednakosti u prihodima, beskonačnoj krizi zapošljavanja i stanovanja. Mogli su govoriti o federalnom deficitu, ali ne i o, primjerice, klimatskim promjenama, radničkim pravima, pravima migranata, pravima žena (ukoliko nisu njihove supruge). Još manje su mogli govoriti o proširenim napadima na građanske slobode i o širenju sredstava represije, što se stalno događa. Obama je potpisao nalog kojim se bez suda može likvidirati građane SAD-a (da se može, i to značajnije, i one koji to nisu, znamo odavno), broj zatvorenika po glavi stanovnika u SAD-u je enorman, problem masovnih ovisnosti “rat protiv droge” ne rješava. A u takvom društvu cijelo se obrazovno polje sve više izlaže privatizaciji.

Sve su to teme o kojima govori protest na ulici, i sam fokusiran na svojevrsnu kritiku političke ekonomije (p)okrenute u korist manjine premoćnih i prebogatih, kojih moć i bogatstvo – to nikada ne smijemo zaboraviti kada nas posvuda pozivaju na štednju – i usred ove krize rastu! Teme ekonomske nejednakosti, koja počiva na političkoj korupciji, neće se moći beskonačno neutralizirati u političkoj javnosti, čak ni tada kada ih multimilijarderski cirkus dvopartijskog konsenzusa, naoko superiorno, izborno gura pod tepih. Razjedinjene Američke Države koje se pokušavaju preobraziti u Sjedinjene Države Štednje znaju da je na ovim izborima točno ime protivnikova pobjednika i “Romney” i “Obama”. Zato se radni ljudi i njihove organizacije, u SAD-u ali i drugdje, ujedinjuju odozdo protiv napada ovakvog dvostranačja na same materijalne osnove njihove egzistencije.