Relativno naopako

Ono što je nekada vrijedilo za Ministarstvo kulture – da njegovi “korisnici” imaju volje za javnom raspravom samo u trenucima donošenja godišnjeg proračuna, kada vlast nehajno proizvodi zlu krv raspodjeljujući sredstva pojedinim podsektorima u tom sektoru – sada vrijedi za cijelu zemlju. Da, za cijelu zemlju, a ne samo za one koji svoj osobni dohodak, ali i sredstva za pokretanje svoje aktivnosti uopće, “dobivaju” iz državnog proračuna. Jer, vlast je uspjela da navodnu potrebu za kresanjem proračuna pretvori u prividno svenacionalni sport. Prividno zato što ideologija bolnih rezova opstaje samo zahvaljujući komandno centraliziranoj stranačkoj politici, dirigiranom javnom mnijenju i namještenom “tripartitnom dijalogu” poslodavaca, sindikata i vlade, koji i kao takav krahira. Čim se radne ljude pusti, obično na nižim stepenicama sindikalnog organiziranja, gdje ono postoji, da kažu što misle, na dan izlaze sasvim drugačiji pogledi na krizu. To da Hrvatska udruga poslodavaca pametuje kako treba srezati javnu potrošnju, jer da ona smeta nebrojeno puta iskazanom kreativnom načinu vođenju poslova članova tog društva – koje se do sada bezbroj puta, na radost poduzetnih iz kartela “Sruši i zapali”, uspješno afirmiralo – krajnji je cinizam. No njega ne treba – kao ni onaj ekonomskih glasnogovornika raznih banaka, koji se hvale stabilnim profitima u krizi – shvatiti kao svojstva nečijih karaktera, već sistemski.

Vlasnici sredstava za proizvodnju u privredama koje slabo ili nikako ne privređuju imaju interes da krava crkne i “susjednom” javnom sektoru, iako je on samo vrlo ograničene racionalnosti. Ne zato što će oni odmah zaposliti one koji bi eventualno izgubili mjesta u njemu. Sjetimo se od samih poduzetnika zatučene “poduzetničke klime”, koja je propagirala brzi uspjeh i bogaćenje sposobnih u privatnom sektoru, kojima do jučer zaduživanje države i građana ne da nije smetalo, već su ga oni, a ne valjda radnici, i organizirali. Privatni poduzetnici kratkoročno time izbijaju mogući pozitivan utjecaj kolektivnim ugovorima zaštićenih radnika na one njihove, najčešće bez zaštite, da se i sami, bila firma velika ili mala, napokon organiziraju. A obespravljena rezervna armija rada, jednom kada se proizvodni ciklus ponovno pokrene, izvor je jeftine radne snage. Iznajmljivanjem koje svjetskom korporativnom kapitalu oni i misle “proizvodno” rentirati svoj posrednički parazitski položaj u međunarodnoj podjeli rada. A za to im ne treba puno kod kuće školovanih i zaposlenih stručnjaka (dovoljan je seminar poslovnog engleskog i osnovnih kompjuterskih vještina i sretnik je postao rukovodilac “ljudskim resursima”).

Naravna stvar da pronositelji kampanje o neracionalnosti javnog sektora ne izmišljaju sve probleme kada govore o rasipanju rada i novca u dijelovima velikih sistema. No to je varanje istinom, jer to što je, primjerice, javno zdravstvo u nekim aspektima svog rada neracionalno (s obzirom na zdravlje stanovništva, a ne na, recimo, proizvodnju profita bolnica, kojima to ne smije biti svrha), već je dobrim dijelom zasluga parazitiranja privatnog sektora u ekspanziji na javnom.

Zato kada u predstavljanju prijedloga državnog proračuna za sljedeću godinu Vlada prva čini kritiku sebe kao takve, kada na sebe primjenjuje neoliberalni koncept kritike “velike vlade”, mi moramo zauzeti nezahvalnu ili čak nemoguću ulogu. Onu obrane izvršne vlasti od sebe same! Jer, kakvo je to promišljanje koncepata – a netko ih, osim sindikata koji su, donekle razumljivo, ali ne i bez svoje krivnje, granski i usitnjeno “jednostrani”, mora promišljati – koje na usta ministra financija Slavka Linića kaže da i dalje vrijedi politika “gospodarskog rasta”, koju “možemo ostvariti krenemo li snažnije u javne, ali i privatne investicije”. Kako država može krenuti u privatne investicije, to gledamo ovih dana povodom prvostupanjske presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu. A kako će krenuti u javne investicije zagovarajući nove privatizacije? “Planirajući” tri milijarde kuna privatizacijskih prihoda (nekada društveno planiranje zbilja je zaokružilo puni krug), od čega se dvije milijarde odnose na privatizaciju Croatia osiguranja i HPB-a, a preostala milijarda namakla bi se prodajom manjinskih udjela u tvrtkama u kojima država ima manje od 25 posto udjela. Zbilja novi New deal, ali ne između vlasti i njenih građana, već između vlasti i svjetskih centara kapitalske moći. Jer, oni su pravi upravljači nekada državnim proračunom. Uostalom, sadašnji premijer Zoran Milanović to otvoreno govori, kada kaže da oni u Vladi trebaju pokazati građanima i investitorima (dakle, govori se o nadgrađanskoj naddeterminiranosti kapitalom) da je ovo “ozbiljna država u kojoj se ozbiljno radi”. I to je istina. Pitanje je samo ono klasično: tko, što, kako i za koga? A i odgovor već piše u novinama: cilj proračuna za 2013. je, makar i minimalan, rast BDP-a, uz “pad troškova zaposlenih” za 2,3 milijarde kuna.

I kao što zbog opravdanog, sindikalno kako-tako artikuliranog, gnjeva zaposlenih u obrazovanju nikada na dnevni red šire javnosti ne dolazi sadržaj programa koje naše obrazovne ustanove provode (a u njemu je masovno zastupljena antiradnička ideologija!), tako se i povodom dirigirane rasprave o proračunu ne dolazi do bitnih sastavnica sadržaja njegove neoliberalne ideologije. Naša država se – i ovakvom proračunskom politikom – prilagođava svjetskom monopolnom kapitalizmu. Pri čemu ovdje mislimo na kapitalizam monopola i oligopola, na situacije kada svega nekoliko firmi – korporacija – dominira cijelim sektorima: bankarstva, turizma, trgovine, poljoprivrede, prometa i veza…, pa i preostale industrije.

Vrijeme je racionalizacije “savršene konkurencije” i “nevidljive ruke tržišta” (koja se nakrala i dalje krade, recimo razvlaštenjem stanovništva od korištenja javnih dobara i usluga, osim što i redovno eksploatira radne mase). Malobrojnoj pseudokasti domaćih i stranih vlasnika i upravljača svega sada treba veća i jasnija pomoć sve više njihove, a sve manje naše države. Druga je, otežavajuća stvar što “naša” država iz političkih razloga za lijevo misleće ljude ni prije nije bila naša. Vladajući se otvoreno hvale – a ne treba sumnjati u iskrenu strast vjernika, kojom SDP-ov vrh sve dublje gazi u neoliberalne “reforme” – da je ovo “kraj početka”. Ne želimo li da u njega bude uračunat i još jedan početak našeg kraja, moramo se organizirano oduprijeti tim politikama.