Zamjenici šerifa u regiji
Baš kako smo i mislili. U jednom je trenutku američka državna tajnica Hillary Clinton našla za shodno primijetiti kako je “prelijepa ta zemlja Hrvatska”, a isto su dosad, ne znajući što drugo da kažu u trenutku neugodne šutnje, već bezbroj puta za Hrvatsku rekli neki drugi akteri velikih diplomacija. Američka šefica diplomacije na svom je posljednjem diplomatskom putovanju u okviru prvog mandata Baracka Obame protutnjala Balkanom i Alžirom, itinererom koji kao da je smislio naš kolega Ćićo Senjanović; recimo, u njegovom bi stilu to bio put Ugandom, Šoltom i Gornjom Voltom.
O čemu se, zapravo, razgovaralo iza zatvorenih vrata u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu ili Prištini, to ćemo vjerojatno iščitavati iz poteza domaćih političara u narednih nekoliko mjeseci. Ono, pak, što se čulo javno nije od neke velike medijske ili političke kaloričnosti. Na takvim se susretima javno ionako govori samo kurtoazno. Uvijek su tu iste fraze i sheme: ta prelijepa Hrvatska, kako već spomenusmo, i ta vaša važna uloga u Afganistanu i mentoriranju tamošnjih policajaca… I još: lider ste u regiji, tako predani idealima Evropske unije, NATO-pakta i međunarodnih monetarnih institucija, i jamac ste mira na Balkanu, svakako, samo još morate poraditi na tome da postanete prava business friendly zemlja, još se morate otvoriti, samo još malo napredovati, još samo malo…
Tražimo malo…
S naše strane, mi ćemo redovito, onako stidljivo, ponoviti da ne tražimo puno, tek da uđemo u bezvizni režim, odnosno u ono što se stručno zove Visa Waiver Program, jer svi smo se, manje-više, biometrijski poslikali za pasoše, pa eto, ako se ikako može…
Dobro, ali tko je to nama na nekoliko sati zapravo svrnuo na kavu? Iza četverogodišnje vanjske politike Hillary Military, kako 65-godišnju državnu tajnicu Sjedinjenih Američkih Država nazivaju po nenaklonjenim joj blogovima, na ovim i nešto širim prostorima ostaje sljedeće: kao svojevrsna ravnateljica Arapskog proljeća ostavila je devastiranu Libiju u kojoj dominira etničko čišćenje, posebno crnačkog dijela stanovništva, kao i ispražnjena sela koja se, prema izvještajima Amnesty Internationala, namjerno drže nenastanjenima. Zatim je tu fundamentalizirani Egipat na čijim su izborima – samo jedan primjer – sudskom odlukom u posljednji trenutak eliminirana dva ozbiljna kandidata, dok se u aktualnom sirijskom građanskom ratu njezina administracija otvoreno i agresivno svrstava uz jednu stranu, onu pobunjeničku koju, prema nekim podacima, u najvećem broju čine strani plaćenici.
A gdje je tu Hrvatska? U očima zapadne diplomacije uvijek smo kotirali kao jedna od nekoliko manje-više nepoznatih balkanskih egzotičnih državica. Tako se sredinom devedesetih pojavio članak o posjetu tadašnjega britanskog ministra obrane Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj naslovljen “U gostima u Ruritaniji”. U isto je vrijeme, u toj istoj zapadnoj štampi, za predsjednika Franju Tuđmana točno primijećeno da pretjeruje u ljubavi prema raskošnim uniformama te ga se prozvalo “ruritanskim generalissimusom”. I danas se, na neki način, svojom spremnošću za davanje usluga i informacija vezanih uz biznis, domaća vodeća klasa spremno srozava, dakako uz dobru naknadu. U tom poslu svi sudjeluju i nema razlike između političara, diplomata i domaćih buržuja.
…a dali bismo sve!
O toj se temi u ovim novinama pisalo i u prošlom broju. Naime, o tome kako su svoj kosovski boj američki umirovljeni političari i ražalovani oficiri nakanili sada naplatiti, u čemu im zdušno pomažu tamošnje političke snage. Podsjetimo, Madeleine Albright, kolegica Hillary Clinton koja je služila u administraciji njenog supruga Billa Clintona na mjestu državne tajnice, svojom firmom kani ući u borbu za privatizaciju kosovskih telekomunikacija, dok bivši NATO-ov general Wesley Clark namjerava uložiti u eksploataciju rudnih bogatstava Kosova. Ne vjerujemo da je aktualna američka državna tajnica nakanila baš sad pripremiti teren za vlastiti biznis, premda se približila penzionerskim danima. Još ima političkih ambicija. Međutim, nikad se ne zna…
Taj oblik sluganstva političkih elita na kapitalističkoj periferiji najbolje je opisao Frantz Fanon u svom klasičnom djelu “Prezreni na svijetu”. Kaže, uz ostalo: “Nacionalna buržoazija nerazvijenih zemalja otkriva da je njena historijska uloga da bude posrednik. Ona ne osjeća obavezu da preobrazi naciju, nego služi samo kao prijenosni lanac kapitalizma. Nacionalna buržoazija obavlja svoju ulogu poslovnog agenta zapadne buržoazije s velikim zadovoljstvom i dostojanstvom i bez ikakvih kompleksa. Ta lukrativna uloga, mentalitet sitnih zarada, uski pogledi, odsutnost ambicije, sve to simbolično odaje nesposobnost buržoazije da ispuni historijsku ulogu buržoazije kao klase. Dinamičnost i pionirska poduzimljivost, želja za pronalascima i otkrivanjem novih svjetova osobine su koje pokazuje svaka nacionalna buržoazija, a koje tako sramno nedostaju domaćoj buržoaziji kolonijalnih zemalja, u kojoj prevladava želja za dobrim životom i užitkom, i to zato što se na psihološkom planu identificira sa zapadnom buržoazijom, po čijim se uzorima formirala. Ona oponaša zapadnu buržoaziju i to upravo njene negativne i dekadentne strane, a da nije prethodno učinila ništa na području istraživačkog rada i otkrića kao što je u početku učinila zapadna buržoazija. Nacionalna buržoazija nerazvijenih zemalja identificira se u svojoj početnoj fazi s posljednjom fazom zapadne buržoazije.”