Zločini u sjeni euforije

Samo je valjda sudbina htjela da predstava “Žena bez tijela” u Zagrebačkom kazalištu mladih, koja govori o zločinima Hrvatske vojske u prošlom ratu, svoje prve izvedbe doživi u trenutku masovne euforije nakon oslobađajućih presuda generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini. Izvedena je dok Hrvatska slavi, uz oprezno, diplomatsko spominjanje žrtava i s “druge strane” te mučni osjećaj da se, opijeni domoljubnom radošću, nikada pošteno nismo suočili sami sa sobom i sa svojom odgovornošću u proteklom ratu. Čitava mučna drama ovih prostora, u kojoj odzvanjaju i bezbrojni zločini, i nacionalni ponosi s trgova, i muk tisuća anonimnih žrtava, kao da se u jednoj večeri sabila na komornoj sceni ZeKaeM-a.

Daleko od visoke politike

Prema komadu Mate Matišića i u režiji Božidara Violića, predstava govori o prostitutki “krive nacionalnosti”, koja je uz troje djece prisiljena prodavati svoje tijelo jer su je u ratu silovali hrvatski vojnici, ubili joj muža i spalili pola sela zbog osvete za ubojstva koje je počinila srpska strana. Jedan od vojnika, bolestan od raka, pokušava joj pomoći, jer ne može izdržati pritisak savjesti, no ratni ga drugovi prisiljavaju na samoubojstvo, kako se zločin ne bi otkrio i oni završili u Haagu.

Daleko od visoke politike i grlatih riječi o kolektivnoj nevinosti, predstava je bila prilika da se pošteno i ljudski suočimo s vlastitom savješću, vezanom uz događaje u kojima je netko od nas učinio nešto vrlo loše. Matišićev komad se jednako tako mogao odigrati i u Sarajevu ili Beogradu; on zasigurno ne bi pozivao na nacionalnu osudu, ali bi svakako odzvonio u svakom srcu pitanjem gdje smo bili kada je grmjelo. Tu je šansu ZeKaeM-ova predstava na zapanjujući način prokockala: tešku temu o ogromnom teretu na savjesti glumci su odigrali krajnje mlako i neuvjerljivo.

Kopija vlastite teme

Bezlična scenografija dnevne sobe Nine Bačun, koja je potpuno razvodnila psihološki naboj drame, besmisleno redateljsko insistiranje na realističnom tijeku radnje u kojem, kao u amaterskim predstavama, stalno netko ulazi i izlazi sa scene, te neuživljavanje glumaca u tragične i kompleksne likove učinili su “Ženu bez tijela” jadnom kopijom vlastite teme. Činjenica da je predstavu režirao Božidar Violić, čovjek s golemim kazališnim i životnim iskustvom, te scenska prisutnost prvakinja ZeKaeM-a Ksenije Marinković i Doris Šarić Kukuljice činile su doživljaj još mučnijim.

Dobronamjerno rečeno, ovo je sigurno najlošija ZeKaeM-ova predstava u posljednjih deset godina, no puno je važnije pitanje zašto se tako dobrom ansamblu to uopće dogodilo: odgovor na razini spekulacije može biti da je teško uvjerljivo igrati komad o hrvatskim ratnim zločinima u trenutku kada su presude iz Haaga gotovo kolektivno protumačene kao konačno skidanje krivnje za sve loše što se u ratu događalo. Ono što je ipak sigurno, kao i dosta puta dosad na našim pozornicama, jest da se neuspjeh predstave susreo s glavnim motivom da se ona uopće odigra. Zločini koje smo mi počinili, očito, kucaju na vrata naše savjesti, ali s time ne znamo izaći na kraj.