Bitka i vrijeme

Treba znati izabrati trenutak. Krešimir Mihajlović, bivši ravnatelj Osnovne škole “Petar Zrinski” u Zagrebu, nije za to imao naročitog talenta.

Prije nešto manje od godinu dana Mihajlović je aulu svoje škole ukrasio ovećim posterom generala Ante Gotovine i Mladena Markača, tada još okrivljenika za ratne zločine, e kako bi učenicima na popularan i transparentan način proširio hrvatske vidike i upotpunio im fond patriotskih znanja.

Koji mjesec kasnije Krešimir Mihajlović više nije bio rukovoditelj prosvjetne ustanove: školski odbor odbio mu je produljiti mandat, na njegovo mjesto izabrana je druga odgovorna osoba, a preuranjeni ljubitelj generala – inače nastavnik zemljopisa – uz to je ostao i bez posla.

Još kasnije, 16. studenog ove godine, u ranim prijepodnevnim satima na mobitel razvlaštenog i nezaposlenog pedagoga stigla je SMS-poruka dirljiva sadržaja: “Tata, sada si svima dokazao i neka svi vide koliko nisu imali vjere i strpljivosti.” Pošiljalac je bio Mihajlovićev 16-godišnji sin, a javio se s Trga bana Jelačića, gdje je u društvu sunarodnjaka dočekao oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču. Mora da je tatino srce zaigralo od ponosa. Možda je i suza kanula na zaslon elektronske naprave.

Krešimir Mihajlović podigao je tri tužbe protiv školskog odbora i obrazovne institucije kojom je upravljao, tvrdeći da je posao izgubio zbog političke odmazde. Ministarstvo prosvjete i sam školski odbor odbacuju optužbe: Mihajlović, vele, nije razriješen dužnosti radi isticanja postera, već zbog sasvim drugih razloga, “u sklopu redovne procedure”.

Ne treba sumnjati u to da potonji sočno lažu. Da nastavniku zemljopisa s viškom domoljubne svijesti onoga dana nije palo na pamet obložiti školski zid portretima nacionalnih velikana, s plemenitom namjerom da likove “hrvatskih mučenika” đacima usadi u tikve, sigurno je da bi dotični i danas šefovao nastavnome osoblju u OŠ “Petar Zrinski”.

No ovdje se, rekosmo, radi o snalaženju u vremenu, o daru za odabir trenutka. Stoga je zanimljiviji drugi uvid: da je Krešimir Mihajlović poster generala objesio u školskoj auli danas, umjesto prije godinu dana, pa čak da je panoom istog sadržaja obložio čitavu zgradu kao da je riječ o reklami za donje rublje ili za mobilne uređaje otporne na muške suze, ne samo što ne bi snosio sankcije, nego bi možda dobio i dodatak na plaću ili barem usmenu pohvalu ministra zbog izuzetnog zalaganja i doprinosa općim težnjama.

Jer Mihajlović junior bio je u prilici onoga petka prijepodne poslati tati SMS-poruku s Jelačić-placa zbog prostog razloga što – toga dana nije bilo nastave. Ravnatelji su pustili djecu iz škola, uputili ih da marširaju u kolonama prema dogovorenim lokacijama, dekani su obustavili predavanja i ispite na sveučilištima, učionice su dekorirane zastavama i omiljenim glavama pod šapkama, čitav se obrazovni mehanizam pridružio nacionalnoj strepnji i slavlju, uz toplu preporuku nadležnoga ministarstva.

Elem, sustav koji je Krešimira Mihajlovića kaznio zbog nedoličnog širenja legende o haškim uznicima – usred škole, zaboga! – sada se junački poduhvatio istoga posla, samo s većim ambicijama, ovlastima i resursima, te pomakom u fazi od skoro godinu dana.

Reklo bi se da je zlosretni Mihajlović stradao u ulozi avangarde, da je pao kao prethodnica masivnoga društvenog projekta, i to tako što je – baš nezgodno – popio metak u leđa. Vrag je kontekst. Revolucija jebe svoju djecu.

Slučaj može poslužiti za sažeti prikaz hrvatske patriotske neurastenije, pojave koju – uslijed stalnoga sudaranja pragme i ideala – odlikuje postojanost u nepostojanosti, kroz koju se ogleda stabilitet službenoga konvertitstva, a sve vrijeme rezultira sasvim specifičnom vladavinom proturječja.

Stoga u Hrvatskoj više nitko i ne očekuje od Ministarstva prosvjete da ponudi išta drugo osim naplavina hipokrizije, da u konkretnome predmetu, recimo, nastupi ovim riječima: Jeste, Mihajloviću, lani smo vas razvlastili samo zbog toga jer ste u školskoj zgradi izvjesili poster Gotovine i Markača, što ste svoju rukovodnu moć iskoristili za ideološko silovanje učenika, a da to učinite danas, u doba slavlja, također bismo vam udijelili nogu u dupe!

Jedan je novinski komentator – u inače vrlo dobrom tekstu – kroz priču o plakatu u školi ispravno prokazao kukavičluk državne institucije i šizofreni odnos prema propagandnom “trešu”, poručujući kako “političkoj agitaciji ne smije biti mjesta na školskom hodniku”. Bizarna okolnost s njegovim štivom jest da je osvanulo u listu čija je naslovna stranica – poput zida u OŠ “Petar Zrinski” – pretvorena u poster obljubljenih generala.

Vrag je kontekst. Kontekst pokazuje da se patriotska neurastenija, postavši sistem, hrani i nedostatkom samoreferentnosti. Napasti praksu plakatiranja škola iz perspektive plakatiranih novina djeluje malčice ofucano, a k tome i licemjerno, koliko god bila zavodljiva opaska da je od ideološkog nasilja važnije spasiti djecu nego odrasle. Bilo bi svakako primjerenije razderati plakate u vlastitome radnom okruženju, pa tek onda iskazati brigu za higijenu javnih institucija, no to uključuje rizik od narušavanja komocije i istu vrstu kuražnosti čiji se izostanak zamjera Ministarstvu prosvjete.

U svakom slučaju, Krešimiru Mihajloviću ostaje vježbati osjećaj za tajming i učiti od onih spretnijih: na primjer od predsjednika države Ive Josipovića. Taj je, ilustracije radi, nakon zadnjih šovinističkih ispada svoga beogradskog kolege ustvrdio da zbog izjava Tomislava Nikolića “ostaje malo prostora za povlačenje tužbi za genocid”.

Zaista, zašto se čovjek koji je prije nešto više od desetljeća osobno sastavljao tužbu za genocid protiv Srbije već par godina zalaže za njeno povlačenje? Ako se genocid jest dogodio – kakvi su to politički profiti vrijedni njegove utaje? Ako se genocid nije dogodio – kakvi su to politički profiti (bili) vrijedni njegova pravnog fabriciranja?

Očigledno, genocid se jest odnosno nije dogodio ovisno o vremenskoj koti s koje se uzima u obzir njegova upotrebljivost, pa je u političkome umu definiran isključivo “odgovarajućim trenutkom”. Sasvim besramno, njegov je fakticitet sveden na aktualitet.

U ovoj fazi, Josipovićev stav je sljedeći: nastavi li Nikolić divljati, neću biti u prilici anulirati svoje rane radove; neću imati mogućnost da u interesu Hrvatske poništim ono što sam činio u interesu Hrvatske. To, međutim, ne znači da već sutra, u duhu vladajuće šizofrenije, neće zauzeti suprotan gard, jer treba biti konzistentan, valja ostati postojan u nepostojanosti.

Da ima zrno praktičnosti, Krešimir bi Mihajlović hodočastio na Pantovčak i nastojao usvojiti vještinu od majstora – kada je pravi moment za domoljubnu akciju? Kada nastupa vrijeme da se ukloni razlika između fakata i plakata?