Bolje od Krleže
Leda, premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih
Vrijedna osobina svakoga dobroga kazališnog redatelja jest strast da u teatru uvijek stvara nešto novo i odvažnost da s pozornice hrabro baci rukavicu u lice današnjici. Takve osobine posjeduje autorski tandem Anica Tomić i Jelena Kovačić, koje iz predstave u predstavu izgaraju u želji da ono što pokažu posjeduje specifični estetski smisao i značajnu društvenu težinu. Njihova nova predstava “Leda”, prema komadu Miroslava Krleže i u koprodukciji ZeKaeM-a, Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja i Festivala Kotor art, sadrži sve od tog naboja nove kazališne strasti i društvenog angažmana.
Oko motiva za predstavu autorice su već u startu bile potpuno jasne: “U likovima Krležine ‘Lede’ tražile smo naše suvremenike, Krležine rečenice čitale smo kao da su napisane danas. Pokušale smo odgovoriti na pitanje kako izgleda i kako se opredmećuje suvremeni salon, gdje se nalazi i koji pogled razotkriva njegove skrivene namjere.”
Stoga je taj Krležin uglađeni građanski salon iz 1925. u ovoj predstavi pretvoren u prostačko bogati prostor iz kakve elitne četvrti u vlasništvu nove klase beskrupuloznih poduzetnika, kojima su se prikrpali intelektualni hohštapleri, probisvijeti s etiketom umjetnika i egzistencijalne sponzoruše. Primarna je vrijednost izvedbe u tome je što je ona otišla dalje od Krleže: sigurno je i u njegovo vrijeme bilo takvog razvrata, orgija, kokaina i valjanja u alkoholu i moralnom poniženju, ali ondje gdje je Krleža diskretno zastao, Anica Tomić i Jelena Kovačić otišle su do kraja. Nije važno samo to što likovi rade jedni drugima i što su svi odreda ružni, prljavi i zli, nego to što je briljantno pogođen jedan razarajući društveni nerv koji se stvara u kombinaciji velikog novca i moralne depresije – toliko suvremen i toliko naš!
Druga vrijedna osobina predstave je scenografija, koju također potpisuju Anica Tomić i Jelena Kovačić, a koja nije oblikovana statično, kako smo već navikli u Krležinim komadima – fotelja lijevo, kauč desno, stol u sredini – nego se to pokućstvo neprestano kreće i mahnita, nošeno perverznim ponašanjem mračnih junaka ove drame.
Konačno, šlag na torti predstavlja igra glumaca. Ponajprije treba istaknuti Srđana Grahovca, cetinjskoga glumca, koji se u ulozi Urbana predstavio kao prvorazredni scenski virtuoz, igrajući tešku i kompleksnu rolu inteligentnog i dijaboličnog likovnoga kritičara i intelektualnog cinika. Slijedi Dejan Ivanić, također iz Cetinja, u ulozi Aurela, trećerazrednog slikara i prvorazrednog manipulanta, kojeg je ovaj glumac ostvario uz puno crnog humora i pritajene žestine. Glumice ZeKaeM-a Nataša Dorčić i Ksenija Marinković, kao žene koje su iz pragmatičnih razloga pristale biti žrtve, više nego dobro su se snašle u tom histeričnom svijetu unaprijed podijeljenih uloga golog novca i primitivne moći.
Možda u ovoj predstavi svi odnosi nisu dovoljno motivirani, možda svi likovi nisu bili psihološki zaokruženi, ali tako bi se mogla analizirati “Leda” iz nekog drugog vremena: slikanje građanskog salona nije bila namjera autorskog para Tomić-Kovačić. Ovakva “Leda” bolja je od samog Krleže, jer pokazuje kakvi ljudi zaista mogu biti, onda i sada, ne izbjegavajući zarad građanske pristojnosti spomenuti i krajnje neugodne detalje. ZeKaeM-ova izvedba do kosti je uvjerljiva freska današnjega pomahnitalog društva, u kojem su pokidane mnoge veze s elementarnim smislom dostojnim življenja.