Dosta je bilo socijaldemokratskih gluposti

Sukob između HNS-a i SDP-a oko poreza na nekretnine, kojem je prethodio sukob između IDS-a i SDP-a oko Istre, pokazuje kako je približavanje lokalnih izbora počelo izazivati potrese u vladajućoj koaliciji, koju u ovom slučaju najviše destabiliziraju loš rejting HNS-a i problematičan položaj njegovog predsjednika Radimira Čačića.

Bez ponavljanja Kukuriku koalicije na lokalnoj razni, HNS-u u mnogim sredinama prijeti marginalizacija, no čelnici HNS-a pad rejtinga svoje stranke, koji se prema posljednjim podacima Crobarometra kreće oko 2,2 posto, ne doživljavaju kao isključivo vlastiti problem, već su odlučili od te činjenice stvoriti i problem SDP-u.

Nakon što je Čačić samog sebe promovirao u ključnog čimbenika ekonomske politike, neuspjeh preokretanja ekonomskih trendova u prvoj godini mandata odrazio se na HNS jače nego na SDP, a umjesto Čačićevih sposobnosti u prvi plan su došle njegove slabosti: drski istupi, klijentelizam i, naravno, mađarsko suđenje koje je završilo njegovim napuštanjem Vlade.

SDP je s isturenim Čačićem prošao znatno bolje, iako njegovi ministri predvode fiskalnu politiku povećanja poreznog opterećenja građana i rezanja plaća u javnom sektoru. Koliko god ta politika bila nepopularna, SDP-ov ministar financija Slavko Linić uspio je, za razliku od Čačića, već u prvoj godini barem demonstrirati učinkovitost.

No u HNS-u ne žele sami plaćati cijenu neispunjenih zajedničkih obećanja građanima, a nisu spremni priznati ni vlastiti problem s Čačićem. SDP već duže vrijeme oklijeva s aranžiranjem lokalnih koalicija, strahujući da će mu Čačićeva stranka više štetiti nego koristiti, a iz HNS-a su već odgovorili tamo gdje su mogli, prijetnjom da će se Vesna Pusić u Zagrebu suprotstaviti SDP-ovom kandidatu.

Ovaj put HNS je našao priliku da zaoštri odnose protivljenjem porezu na nekretnine, a zanimljivo je da je reakcija iz SDP-a bila više usmjerena na natezanja oko toga je li Čačić bio ranije upoznat s osnovama Linićevog prijedloga nego na samu obranu poreznog modela. Ton je postavio Zoran Milanović, priznavši osobne rezerve prema tom prijedlogu.

Iz HNS-a su zaredali oštri istupi vodećih ljudi protiv novog poreza, a jedini SDP-ovac koji ga je stao braniti bio je njegov predlagač Linić. HNS je očito napipao nesigurnost unutar samog SDP-a, iskoristivši priliku da se predstavi kao barijera zastranjivanjima socijaldemokrata. Time je praktički počeo kampanju, podsjećajući svoje biračko tijelu u srednjem i višem srednjem sloju kako još uvijek ima razloga za HNS-ovo postojanje.

Jedan od problema s Linićevim prijedlogom je tempiranje zakona mjesec dana prije lokalnih izbora, do kada bi trajala duga javna rasprava, s potencijalom da se pretvori u glavnu predizbornu temu. No krupan problem je u sadržaju i intencijama prijedloga, po kojem ne postoji nijedna kategorija građana kojoj bi on zagarantirano donio smanjenje troškova, dok bi ponovno pogodio srednju klasu.

Takav model, ukoliko ne doživi prilagodbu s vidljivim pogodnostima za prosječnog birača, sigurno nije dobar potez uoči izbora, pa nije samo pitanje je li uoči tog prijedloga bilo međustranačke koordinacije, već i zašto sam SDP nije na vrijeme prepoznao prijetnju ambicioznog Linića. On je ove godine uspio održati stabilnost javnih financija povećanjem stope PDV-a i porezne discipline. Vjeruje mu se kao ministru koji svoje zadaće ostvaruje, no možda je baš njegova samouvjerenost, nakon pretjerane Čačićeve, postala dio problema vladajuće koalicije.

Vladin ekonomski model ukupno je zasad ipak neuspješan, što nikako nije samo Čačićeva odgovornost, a daljnje inzistiranje na fiskalnoj dimenziji moglo bi još više produbiti neravnotežu stvorenu jačanjem porezne presije uz izostanak i najmanjeg ekonomskog oporavka. Suprotno obećanju da će prelijevanjem višeg PDV-a u manji zdravstveni doprinos porezno opterećenje ostati isto, ubrano je 1,5 milijardi kuna više, što je također utjecalo na pad potrošnje i ekonomske aktivnosti.

Linić nakon toga nije prestao plašiti ljude novim porezom, čiji se efekti teško mogu sagledati, ali kojem cilj ionako nije pravednije nego veće oporezivanje nekretnina, uz još jedno prelijevanje tog poreza u olakšice poduzetnicima, unatoč svim upozorenjima da je jedna takva porezna akrobacija bila dovoljna. Osim toga, Linić teško može dokazati da njegov model udara na bogate, jer mu je jedan od glavnih ciljeva ubiranje utajenog poreza od najma, što bi prebacivanjem tog troška na podstanare moglo pogoditi i one koji zapravo ne posjeduju nekretnine, a još je niz nesagledanih aspekta zbog kojih bi se porez socijaldemokratima mogao obiti o glavu, ukoliko ne doživi ozbiljne prilagodbe.

Što se tiče pravednosti modela, dovoljno je reći da će po njemu, primjerice, bogati predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević plaćati isti iznos poreza na svoju vilu od 700 kvadrata, samo zato što u njoj živi, kao i netko tko ima tri nekretnine od 50 kvadrata, a slična bi se usporedba mogla izvesti i s dvorcem Ivice Todorića.

Linić je pritom najavio i oštre mjere kontrole kazavši da “više neće biti socijalističkih gluposti” kada se korištenje stana dokazivalo potrošnjom vode, a to usputno pokapanje socijalizma treba shvatiti ozbiljno, jer se u njegovom modelu upravo i radi o pokušaju dalekosežne promjene životnog stila hrvatskih građana.

Porezno prisiljavanje ljudi da prodaju ili iznajmljuju nekretnine koje im nisu “u funkciji” daleko je od socijalne demokracije i nije čudno što takvo poimanje funkcije nekretnina ne prepoznaje Vidoševićevih 700 ili Todorićevih 4.000 kvadrata kao “nefunkcionalni višak”, čijeg bi vlasnika porezno trebalo natjerati da ga se riješi.