Integrisani prilaz stvarnosti

Nije prošlo mnogo vremena otkad je bivši predsednik Srbije Boris Tadić tobože preklinjao pobunjene Srbe koji su balvanima blokirali prelaz na Jarinju da se sklone i omoguće transfer ljudi i robe. Činilo se da su neumoljivi. Premijeru Ivici Dačiću i aktuelnom predsedniku Tomislavu Nikoliću bio je potreban jedan odlazak na Jarinje da bi objasnili srpskim predstavnicima sa severa Kosova da će od sutra tu početi izgradnja integrisanog prelaza te da više nema svrhe protestovati. Ljudi su se bez pogovora povukli, a granični punkt je nikao veoma brzo. Sve je to ličilo na one filmske epizode u kojima neko nalazi zaostale članove vojnih formacija koji još uvek tumaraju neobavešteni da je rat završen i da je, pritom, izgubljen.

Prateći te događaje u javnosti, pre svega me je zanimala reakcija “Pečata” Milorada Vučelića, budući da je veliki broj kadrova bliskih ovom mediju ušao u Vladu Dačić – Vučić. Kada sam “Pečat” potražio na obližnjoj trafici, nije ga bilo. “Rasprodato”, rekla mi je prodavačica. “Kako to?” pitao sam. “Ne znam, odmah je planuo.”

I zaista, nije bilo lako naći “Pečat” u štampanom izdanju. Očigledno je blizina događaja na Jarinju uticala da se interesovanje njegove verne publike drastično poveća, jer delovanje političkih aktera “od poverenja” mora da im je bilo neshvatljivo. Naposletku sam prelistao novi broj “Pečata” na internetu i shvatio o čemu se radi. Smak sveta je uveliko počeo, a na naslovnoj strani je predstavljen krugom evropskih zvezdica unutar kojeg je stajao natpis “Datum u kontejneru”.

Vučelić je već u svom uvodniku najavio nekoliko bitnih tema: okupirana i ponižena zemlja, ćutanje SANU-a povodom Kosova, Memorandum crkve kao i neizbežni kontejner na Jarinju. Na udaru “Pečata” pre svega su se našli Suzana Grubješić (potpredsednica Vlade zadužena za evropske integracije) i premijer Dačić. No, izgleda, mnogo je lakše kritikovati potpredsednicu Vlade, koja je nedavno objasnila da je došao kraj Tadićeve politike “i Kosovo i EU”, nego premijera Dačića koji je objavio poraz Srbije u ratovima koje je vodila devedesetih godina. Predsednik Nikolić u diskursu “Pečata”, reklo bi se, ima auru nekog tragičnog junaka, koji traži savet od najmudrijih (SANU), ali taj savet nikako da stigne. Stoga se novinarka “Pečata” obrušila na Hajdinovu politiku nemešanja u dnevne poslove.

Zanimljivo je da se ime Aleksandra Vulina, bivšeg Vučelićevog zamenika u “Pečatu”, a sada šefa Kancelarije za KiM, ne pominje u komentarima ovog procesa. Umesto na njega, gnev se izliva na Borka Stefanovića, nekadašnjeg pregovarača sa Prištinom i čoveka od poverenja Borisa Tadića i Vuka Jeremića. Gotovo da se ne pominje ni Milovan Drecun, bivši ratni huškač, a danas predsednik skupštinskog odbora za KiM. Na desnici je očigledno došlo do pometnje, tako da se više ne zna ko je zaista na udaru njihove kritike.

Predsednik SANU-a Nikola Hajdin svakako je jedan od “najvećih krivaca” za postavljanje integrisanih prelaza na Jarinju i Merdaru. Sve je bilo mnogo bolje u ono vreme dok je Tadić molio da se balvani sklone ali do toga nije dolazilo. Vuk Jeremić je leteo po svetu i lobirao, dok je Borko Stefanović pregovarao o nečemu što se nikako nije sprovodilo u delo. Idealna situacija. “Pečat” se u to vreme bavio Narodnom bibliotekom Srbije, Hagom, zagraničnim meditacijama Milovana Danojlića, kulturom pod okupacijom mondijalista i usponom naprednjaka. Sada se, međutim, situacija zarotirala. Oni koji su imali bezrezervnu podršku “Pečata” ugušili su mini balvan-revoluciju i otvorili prostor za izgradnju kontejnera. Nije lako u takvim uslovima ostati na nogama, baš kao što je građanskoj opciji u Srbiji bili preteško da shvati da je politika Borisa Tadića naglo skrenula udesno, u ideološkom smislu ka rešenju kosovskog pitanja Dobrice Ćosića, a u ekonomskom ka malverzacijama Miroslava Miškovića.

Zbog ovakvog zaokreta koji je pečatovce bacio u agoniju, premijer Dačić i predsednik Nikolić (kao i neizbežni prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić) dobili su otvorene pohvale od predstavnika građanske opcije, pre svega od bivšeg visokog funkcionera LDP-a Nenada Prokića, kao i od Vesne Pešić, koja se doduše ogradila rekavši da “nema blanko podrške nikome”, ali da je “ova Vlada bolja od prethodne”. Činjenica je da bi i Dačić i njegovi koalicioni partneri uskoro mogli progovoriti i diskursom “Peščanika” ukoliko to od njih bude zahtevala visoka predstavnica EU-a Ketrin Ešton. Primer ekspresnog početka naplaćivanja carine na integrisanim prelazima i Dačićev vapaj da se sačeka 10. januar pokazuju razliku između Tadićeve i Dačićeve ideologije, odnosno tumačenja stvarnosti. Umesto nastavka balvanizacije, Dačić je istakao da je njegov razgovor sa Ketrin Ešton bio znak da se radi “o najpovoljnijem trenutku za Srbiju na putu ka EU”. Ovu logiku “Pečat” ne može da shvati i pitanje je trenutka kada će početi otvoreni klinč sa dojučerašnjim saradnicima i saborcima, pa makar se radilo i o Aleksandru Vulinu, koji je bio garant političkog nasleđa Slobodana Miloševića, bar kada je Kosovo u pitanju. Ispostavilo se, međutim, nešto sasvim drugo. Dok je Vulin na sajmu pokazivao kulturnu produkciju fantomskih institucija sa Kosova, ustupivši “Pečatu” uređivanje programa, Dačić i Nikolić su napravili korake posle kojih politička stvarnost Srbije i Kosova više nikada neće biti ista. Zatraženi savet od SANU-a, u svetlu takvih poteza, trebalo je da funkcioniše tek kao provizorna podrška, a ne kao novi Memorandum (ćosićevsko-krestićevskog tipa), kako to tumače eksperti iz “Pečata”.

Stoga je smešan komentar Matije Bećkovića, inače laureate “Pečatove” nagrade za književnost, da su za sve “krive agenture”, koje su nekada “ukrale” Memorandum SANU-a te da se danas akademici boje svakog dnevno-političkog pitanja. Sa Dačićevim priznanjem poraza, osvetljen je i poraz militantnog krila akademika jer njihova ideologija gubi svaki smisao u novoj političkoj realnosti. Možda će integrisani prelazi na Jarinju i Merdaru uticati na revidiranje stavova Dobrice Ćosića i preživelih drugova, poput svojedobnog učlanjenja u Otpor. Za “Pečat” bi to bio udarac ispod pojasa.