Izraelska vlada strepi od Haaga

Nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda prošlog četvrtka izglasala rezoluciju kojom se palestinskim područjima status u toj organizaciji unaprjeđuje iz “entiteta” u “državu nečlanicu”, američka ambasadorica u UN-u Susan E. Rice palestinskom je predsjedniku Mahmudu Abasu rekla da će Palestinci “sutra shvatiti da se za njih ništa nije promijenilo”. I bila je u pravu, jer je već sutradan izraelski premijer Benjamin Netanjahu autorizirao izgradnju golemog stambenog naselja na okupiranom području Zapadne obale, a uskoro je stigla i informacija da će Izrael Palestincima uskratiti 100 milijuna dolara carinskih pristojbi koje za njih prikuplja.

Za Palestince povijesno glasanje u Općoj skupštini UN-a dogodilo se 29. studenog, na 65. obljetnicu odluke tog istog tijela da podijeli Palestinu na židovski i arapski dio i tako započne osnivanje države Izrael.

Abas je zato od međunarodne zajednice zatražio da i palestinskoj državi izda “rodni list” i rekao da njezini predstavnici nisu došli “da bi delegitimirali tada osnovanu državu Izrael, već da bi ojačali legitimitet države koja mora dobiti neovisnost, a to je Palestina”. No Abas je u svome govoru često spominjao “okupaciju”, “kolonijalizam”, “rasizam” i “aparthejd”, isprovociravši time gnjevnu reakciju izraelskog ambasadora Rona Prosora, koji je njegov govor nazvao “neprijateljskim i otrovnim, punim lažne propagande”. Rekao je i da Palestinska samouprava “ne kontrolira 40 posto teritorija”, misleći na Pojas Gaze pod kontrolom Hamasa, te dodao da Izrael “neće dozvoliti uspostavu iranske terorističke baze u srcu izraelskog teritorija”.

Ipak, međunarodna zajednica premoćno je podržala Abasov prijedlog, pa je od 193 članice njih čak 138 glasalo “za”, neopredijeljena je bila 41, a protiv je glasalo samo njih devet: Izrael, SAD, Kanada, Češka, Panama, Marshallovo Otočje, Mikronezija, Mauru i Palau. Palestinski trijumf naglasila je činjenica da je jedina članica Europske unije koja je glasala protiv bila Češka, zemlja čijeg je ministra vanjskih poslova Karela Schwarzenberga izraelski dnevnik “Haaretz” svojedobno nazvao “cionističkim princem”. Prijedlog su podržale Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Luxembourg, Malta, Portugal, Španjolska i Švedska, te nečlanice Lichtenstein, Švicarska i Norveška. Sve ostale bile su suzdržane, uključujući i Veliku Britaniju koja je najavljivala da će glasati protiv ukoliko od Abasa ne dobije neke garancije, koje ipak nije dobila, te Njemačka koja je u posljednji čas odlučila umjesto protiv biti suzdržana.

Njemačko predomišljanje objašnjava se njezinim dugogodišnjim protivljenjem izgradnji izraelskih naselja na okupiranim područjima, no suzdržanost je ipak iznenadila sve koji su čuli govor kancelarke Angele Merkel u izraelskom parlamentu 2008., kada je rekla da je “povijesna odgovornost dio smisla postojanja” njezine zemlje.

Bremenu prošlosti othrvala se i Austrija, te unatoč neutralnosti u brojim pitanjima, uključujući i članstvo u NATO savezu, odlučila podržati palestinski prijedlog.

Francuska, pak, s Izraelom već godinama nema naročito dobre odnose, a bivši predsjednik Nicolas Sarkozy svojedobno je snimljen kako američkom kolegi Baracku Obami šapće da “ne može smisliti” izraelskog premijera Netanjahua. Sarkozy je lani podržao rezoluciju o primanju Palestine u UNESCO, koji je smješten u Parizu, zbog čega je američka vlada toj organizaciji uskratila 80 milijuna dolara.

Što se, pak, tiče Španjolske, nagađa se da ona namjerava tražiti mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, za što će joj dobro doći podrška arapskih zemalja.

Europljani su, osim toga, stali iza Abasa i zato da bi ojačali njegov umjereni Fatah koji je oslabljen nakon nedavnog blic-rata između Hamasa i Izraela u Pojasu Gaze. Opći je stav da je nasilni Hamas iz tog sukoba izašao kao pobjednik jer je demonstrirao da raspolaže raketama koje mogu dosegnuti izraelske gradove i od Izraela iznudio djelomično ukidanje blokade Gaze. U posljednjoj rundi nasilja Hamas je tretiran kao de facto država, s vladom kojoj su brojni diplomati išli u pohode. No pobjeda u UN-u dala je novi zamah Fatahu, a mogla bi i mirovnim pregovorima, za koje Hamas nema sluha jer, za razliku od Fataha, ne priznaje Izrael niti bilo koju fazu njegove okupacije Palestine.

Koliko god bilo racionalno, Izrael i SAD nisu dijelili mišljenje Europljana. Američki diplomati tvrdoglavo su ponavljali da se svaki potez Palestinaca mora dogovarati na bilateralnoj razini, a uoči glasanja ucjenjivali su Abasa uskraćivanjem financijske pomoći i zatvaranjem njihovog ureda u Washingtonu.

Netanjahuova tvrdoća tumači se i činjenicom da će se u siječnju iduće godine u Izraelu održati parlamentarni izbori, a on je u pohodu na desne birače jer je dio umjerenih otuđio lošim odnosima s američkim predsjednikom. Štoviše, s njim su odnedavno u koaliciji ortodoksna stranka Shas i ona notornog jastreba Avigdora Liebermana, ministra vanjskih poslova koji je palestinsku inicijativu u UN-u nazvao “diplomatskim terorizmom”. Lieberman ne krije da mu je Palestinska samouprava Mahmuda Abasa samo smetnja na putu anektiranja dijelova Zapadne obale, pri čemu mu je manje važno hoće li ona zbog toga pasti u ruke Hamasa. O pogubnosti takve politike pisao je u magazinu “Foreign Policy” umirovljeni general izraelske vojske Ephraim Sneh, rekavši da bi kolaps Palestinske samouprave ugrozio suradnju izraelskih i palestinskih sigurnosnih snaga “koja je rezultirala četverogodišnjim prekidom terorističkih aktivnosti na Zapadnoj obali”.

Osim želje izraelske desnice da prisvoji što više teritorija, ona se unaprjeđenju palestinskog statusa protivi i zbog toga što će Palestina sada dobiti pristup nekim UN-ovim tijelima, uključujući i Međunarodni kazneni sud (ICC) u Den Haagu.

Uz simbolički značaj rezolucije i činjenicu da, kako je rekao palestinski pregovarač Saeb Erekat, Palestina “više neće biti osporavani teritorij nego okupirana država”, članstvo u ICC-ju ono je od čega strepi izraelska vlada. Palestinci su 2009. već pokušali tužiti Izrael zbog navodnih ratnih zločina za vrijeme operacije “Lijevano olovo”, ali je tadašnji glavni tužitelj Luis Moreno Ocampo rekao da sud za to nema ovlasti.

Ni sadašnjom rezolucijom pravne začkoljice o nadležnosti nisu u potpunosti uklonjene, tim više što nisu utvrđene palestinske granice. No gotovo je sigurno da će Palestinci tu kartu koristiti za protivljenje organiziranom naseljavanju na okupirana područja, što Rimski statut ICC-ja načelno definira kao ratni zločin.

Iako su palestinski predstavnici rekli da ne kane odmah tražiti primanje u ICC, izraelska vlada uzvratila je najavom da će na takozvanom E-1 području, smještenom u blizini izraelskog naselja Maale Adumim na području Zapadne obale, izgraditi gotovo 4.000 stanova, 2.200 hotelskih soba i industrijski park. Izrael je u toj zoni već izgradio infrastrukturu, no izgradnja stambenih zgrada zaustavljena je pod pritiskom zapadnih zemalja koje je smatraju “crvenom linijom” izraelske politike naseljavanja.

Ukoliko se izgrade, ta će naselja presjeći vezu između južne i sjeverne Zapadne obale, na koju je već doseljeno 500.000 Izraelaca. Time će razmrviti potencijalnu palestinsku državu na nefunkcionalnu nakupinu kantona, a palestinska područja odvojiti od Istočnog Jeruzalema, koji oni priželjkuju za svoj glavni grad.

Odluci su se usprotivili glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, britanska, francuska i američka vlada, no izraelska se država na te prosvjede oglušila. Time daje naslutiti da se mirovni proces za uspostavu dviju država još neko vrijeme neće ponovno pokrenuti, nakon što je već dvije godine zamrznut upravo zbog izgradnje naselja koja međunarodna zajednica smatra nezakonitima.