Javnost u javnoj raspravi? Hvala, van!

U nizu obrata u “slučaju Živković”, koji su se posljednjih dana događali praktički iz sata u sat, najsvježije informacije, pristigle u trenutku pisanja ovog teksta (srijeda poslijepodne), govore da ministrica kulture Andrea Zlatar Violić ipak razmatra mogućnost da ne donese odluku o prestanku službe svoga glavnog savjetnika za medije Milana F. Živkovića, čija je mogućnost donošenja najavljena u priopćenju kabineta ministrice od 7. prosinca. Tome bi u prilog mogla ići i radijska emisija “A sada Vlada”, u kojoj je ministrica gostovala 28. studenog i o televizijskoj pristojbi, koja je postala casus belli, rekla navlas isto što će samo koji dan nakon nje ponoviti Živković u “Novom listu”, nakon čega će ministrica – uslijed režirane medijske hajke zbog navodnog protivljenja javnosti uvođenju još jednog tzv. parafiskalnog nameta – najaviti mogućnost njegove smjene.Pritom se iz aviona moglo vidjeti da je ta najava zapravo donesena pod pritiskom nekih stranačkih i Vladinih dužnosnika, dakle pod pritiskom političara koji djeluju izvan samog Ministarstva kulture.

A onda su se skriveni igrači sami razotkrili: ponajprije tu mislimo na ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić, koja je “meku” politiku Andree Zlatar Violić patronizirajuće komentirala u stilu kako još ima vremena da njena kolegica nauči da je politika grub posao. Njenog, pak, savjetnika omalovažavajuće je nazvala “malim”, kojem je davno trebalo pokazati vrata i reći mu “Hvala, van!”Premda je iz ovog slučaja razvidno da državom zapravo vladaju stranačke oligarhije, u sprezi s krupnim (medijskim) biznisom, koje žele suspendirati svaku javnu raspravu i zamijeniti je proizvodnjom pristanka (podsjetimo da je Vesna Pusić 2008. godine, tada kao predsjednica HNS-a, smatrala da je javna rasprava oko ulaska Hrvatske u NATO suvišna, jer da je to lideršip a ne referendumsko pitanje), nas će u nastavku teksta ipak zanimati meritum stvari, dakle sadržaj medijske strategije u nastajanju te zašto se tim povodom digla tolika dževa.Da odmah budemo načisto oko tog tzv. novog HRT-poreza. Radi se, zapravo, o prijedlogu da se postojeća RTV pretplata (onih desetak eura koje plaćamo svaki mjesec) učini pravednijom, socijalno osjetljivijom s obzirom na različite kategorije građana, da se njome prikupljena sredstva redistribuiraju i osim prema HRT-u usmjere i u druge javne medije, pa čak i u javne sadržaje u komercijalnim medijima. Prema tom planu, osnovni bi izvor financiranja javnih medija trebala biti pristojba za takve medije kakva je sada određena Zakonom o HRT-u: najviše 1,5 posto prosječne hrvatske neto plaće u prošloj godini. Međutim, ne primamo svi prosječnu plaću, mnogi primaju mirovinu, ispodprosječnu plaću ili su možda zadnju plaću primili tko zna kada. Dakle, umjesto sadašnje flat rate pristojbe, to bi davanje bilo prilagođeno ekonomskoj snazi pojedinog obveznika.

Također, taj model financiranja pretpostavlja relativno veliku neovisnost o diskrecijskim odlukama Vlade. Naime, za promjenu načina financiranja i eventualni pritisak na javne medije bilo bi potrebno promijeniti zakon, a ako se za to odredi dvotrećinska većina, mogućnost političkog pritiska dodatno se smanjuje. Osim toga, takvim načinom naplate uštedjeli bi se troškovi slanja HRT uplatnica i utuživanja, što nije mala stavka, budući da je HRT, primjerice, samo u prva tri mjeseca 2011. godine pokrenuo 53.000 ovrha protiv TV pretplatnika. Naravno, time se bavi jedan odvjetnički ured koji je lani “sa 85 zaposlenih prihodovao 48,7 milijuna kuna, a bruto dobit mu je skočila za 19 puta”, prenose mediji.Umjesto tih podataka, mainstream mediji namjerno su inzistirali na uvođenju novog poreza (o tome da ni svaki porez nije loš nekom drugom prilikom), braneći svoje interese i postojeću medijsku konstelaciju. Dakako, ponajprije je riječ o EPH-u i Styriji, koje mora da je nova medijska strategija (ona obuhvaća paket od četiri zakona – o HRT-u, medijima, elektroničkim medijima i Hini) uistinu zabrinula.Naime, prije otprilike dva mjeseca, koincidirajući s aktivnostima Ministarstva kulture na pokretanju šire javne rasprave o medijskoj politici, nekoliko novinskih izdavača povelo je kampanju s ciljem da im se snizi stopa PDV-a sa sadašnjih deset na pet posto.

Podsjetimo, PDV na novine Sanaderova je vlada snizila 2007. godine sa 22 na deset posto. Tada je cijena novina iznosila šest kuna. Eventualno novo sniženje stope, uz pretpostavku da ga ne bi slijedilo i novo poskupljenje novina, izdavačima bi ostavilo otprilike 35 milijuna kuna godišnje više u džepu. Budući da je pitanje koliko bi od tog novca završilo u medijskoj proizvodnji, otvaranju novih radnih mjesta i za pluralizaciju medijske scene uopće, a koliko u bankama za podmirenje dugova izdavača, što neki nisu ni krili, novinari su pokrenuli raspravu i o PDV-u (nadležno Ministarstvo kulture tu je djelovalo samo kao pozadinski davalac usluga) te zaključili da se, budući da nema garancija da će izdavači novac upotrijebiti za razvoj medija i struke, stopa PDV-a ne smanjuje.

Ukratko, do sniženja PDV-a nije došlo, pa i u tome treba tražiti odgovor na pitanje zašto nekima ministričin savjetnik nije po ćefu i zašto je javna rasprava tako naprasno prekinuta.Spomenuta novinarska inicijativa, podijeljena u četiri radne grupe, na dnevnom je redu imala i neke druge probleme koji tište struku. Prije svega, pokušaj da se urede odnosi između radnika i poslodavaca putem statuta medija (koji bi bio stvarno obvezujući i redakcijama dao utjecaj pri izboru glavnog urednika) te da se riješi problem tzv. RPO-ovaca. U tu svrhu organizirana je tribina na kojoj su stručnjaci za radno pravo rekli kako bi novinari koji redovito dolaze na posao, primaju zadatke od nadređenih, koriste radna sredstva poslodavca te su se obvezali na ekskluzivitet objavljivanja tekstova, trebali ostvarivati i sva prava iz radnog odnosa. Riječ je o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa i trebale bi biti regulirane ugovorom o radu. Odvjetnik Denis Bajs tom je prilikom citirao Zakon o radu: “Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.” Dakle, angažman RPO-ovaca – za razliku od freelance statusa – nedvojbeno ima “obilježja posla za koji se zasniva radni odnos”.Danas ima barem 400 novinarki i novinara upisanih u Registar poreznih obveznika. Iako izvorno rado prihvaćen i od dijela novinara, taj model prikrivenog zaposlenja ubrzo je kod poslodavaca postao toliko omiljen da su RPO-ovcima postali čak i pojedini urednici, kojima to teško može biti “samostalno zanimanje”, a novih zaposlenja sa standardnim ugovorom o radu gotovo da nema. Ti ljudi mogu dobiti otkaz u bilo kojem trenutku, država pritom gubi nekih dvadesetak milijuna kuna poreza, prireza i doprinosa godišnje. Zato bi RPO trebalo svesti na razumnu mjeru, a sve novinare koji svakodnevno dolaze na posao, sa svim obavezama koje uz to idu, jednostavno zaposliti.Živkovićev medijski plan sadrži dosta drugih zanimljivih točaka, kao što je pokretanje javno financiranih dnevnih novina. Išlo je to nekako u paketu s nadama da bi “Vjesnik” mogao preživjeti tzv. bolne rezove i refigurirati se od državnog i poslušničkog u otvoreni i javni medij, što je na kraju propalo.

U tekstu Živkovićevog programa, kojim se ovdje koristimo, o ovoj temi piše sljedeće: “Bez prostora za usavršavanje izvan tabloidnog prikaza, novinari se u pogledu profesijskih standarda i nemaju na što ugledati. O nestanku žanrova poput književne kritike – što u velikoj mjeri onemogućava kvalitetno odlučivanje u kulturi – da i ne govorim. Zbog toga bi trebalo okupiti najbolje domaće novinarke i novinare, omogućiti im stabilan i – o političkoj kao i ekonomskoj moći – neovisan izvor sredstava, uključiti mlade još neafirmirane autore, obrazovanje i – pustiti ih da rade. Budući da bi se većim dijelom financirale iz pristojbe za javne medije, bilo bi razumno ove novine prodavati po nižoj, znatno dostupnijoj cijeni (dvije ili tri kune), a najveći opseg oglasa ograničiti. U perspektivi bi ove dnevne novine mogle osnovati i društveno-politički tjednik, kao i portal odnosno izdanje na engleskom jeziku (vjerojatno u suradnji s Hinom).”Posebno zanimljiva je ideja o tzv. community medijima, o medijima zajednice.

Našim čitaocima to može biti posebno instruktivno, budući da većina njih živi u mjestima u kojima lokalne radijske stanice ili tjedne novine uglavnom figuriraju kao podlistak aktualne lokalne vlasti ili kao radijska pratnja gradonačelniku i njegovoj sviti. Opet prepisujemo iz Živkovićevog plana: “Lokalne samouprave ne trebaju gledati kako da izađu iz vlasništva lokalnih radijskih postaja, nego ih – osiguravši im sredstva za rad – trebaju dati na korištenje i upravljanje školama i kulturno-umjetničkim društvima, razvijajući ih u medije zajednica. Tako ćemo umjesto ‘želja, čestitki, pozdrava’ i prenošenja korporacijskih vijesti imati lokalni program koji nas zanima, pokrenuvši ujedno obrazovanje za medije budućih naraštaja. Sustavno obrazovanje za medijsku žanrovsku pismenost u punom smislu postaje moguće tek kada srednjoškolci dobiju priliku stvarati svoje portale, radije i televizije: neki od njih će se kasnije odlučiti i za profesionalne karijere u medijima. Mediji zajednica tako mogu rekonstruirati funkciju koju je povijesno imao tzv. omladinski tisak. Financiran s tri posto HRT-pristojbe, Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za to se čini kao sasvim dobar alat, posebno uz aktivniji pristup u lokalnoj zajednici prema opisanim ciljevima i načelima.

“Nadamo se da je sada malo jasnije za što bi bila korištena sredstva prikupljena tzv. medijskim porezom. Zasad je ta ideja zakočena uslijed histerije u medijima i svojevrsnog Denkverbota koji nameće političko-poslovna klasa, želeći spriječiti svaku daljnju javnu raspravu. Ipak, novinari, aktivisti, kulturnjaci, profesori organizirani u sindikat Akademska solidarnost i drugi na Denkverbot nisu pristali, već su sa svojih 200-tinjak potpisa podržali Milana F. Živkovića i od ministrice Andree Zlatar Violić zatražili da u ovom slučaju reagira u skladu s javnim, a ne stranačkim ili korporativnim interesom. A riječi “Hvala, van!” vraćamo onima od kojih su i došle.