Jedna lasta ne čini proljeće

Prošlo je dvije godine otkako se 17. prosinca 2010. protestno samozapalio Mohamed Buazizi, što se smatra početkom prosvjeda i revolucija poznatijih pod nazivom Arapsko proljeće. Taj je prodavač voća, nezadovoljan inspekcijom koja mu je zaplijenila robu i situacijom u kojoj je jedva preživljavao, svojim činom pokrenuo masovno nezadovoljstvo u Tunisu usmjereno protiv diktatora Ben Alija, koje se ubrzo preselilo i u ostale zemlje regije.

Teško je ne primijetiti pomalo selektivnu prirodu Proljeća – prosvjedi u klijentelističkim državama Zapada, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Jordanu – nisu imali toliku potporu medija, niti konkretnu vojnu, diplomatsku i drugu potporu SAD-a i ostalih zainteresiranih država. Puno su jače i snažnije odjeknuli prosvjedi u Siriji ili Libiji, gdje je pobunjenicima pružena direktna i indirektna vojna pomoć. U Egiptu, Jemenu i Tunisu Zapad je izgubio trojicu diktatora s kojima je vrlo dobro surađivao, no ne treba se zavaravati kako je njegov utjecaj u tim zemljama lako izbrisati. Dapače, vrlo je ukorijenjen u vojsci i ostalim državnim strukturama, a tako će, prema svemu sudeći, ostati i u narednom periodu.

U Libiji je pomoć pobunjenicima bila najočitija i najizdašnija. Rezolucija 1973, koju su Ujedinjene nacije donijele u ožujku prošle godine, proklamirala je zaštitu civila i uspostavljanje zone zabrane leta. Intrigantno je kako se zračni napadi NATO pakta na ciljeve u Libiji nastavljaju i nakon što je Pentagon objavio kako je onesposobljena Gadafijeva avijacija. Tim činom, ali i bombardiranjem Gadafijeve rezidencije i kopnenih snaga, prekršene su i premašene ovlasti iz rezolucije UN-a. Intervencija u Libiji narušila je suverenitet te zemlje, a da pritom nije zaštitila civile i spriječila daljnje ubijanje. Dogodilo se upravo suprotno – prema UN-ovim izvorima, prije intervencije u sukobima Gadafijevih lojalista i pobunjenika bilo je između tisuću i dvije tisuće mrtvih, dok se u osam mjeseci nakon intervencije broj mrtvih udeseterostručio, pa tako, prema različitim procjenama, varira između deset i 50 tisuća mrtvih. Činjenica je kako pobunjenici u Libiji nisu djelovali spontano, naoružavani su i organizirani iz izvora izvan same Libije. Coup d’état poslužio je kao oružje kojim je promijenjen neprijateljski režim. Pobunjenici su djelovali kao pješadija, dok je NATO pakt direktnu podršku pružao iz zraka. Nekadašnjeg saveznika i prijatelja Sarkozyja, Berlusconija i mnogih drugih zapadnih državnika ubili su pobunjenici, što je označilo kraj jedne ere u Libiji, ali ne i prestanak borbi, koje sporadično traju i danas.

Kao što je rekao lord Palmerston, britanski državnik i premijer u 19. stoljeću, nacije nemaju vječne prijatelje i neprijatelje, nego samo vječne interese, što su na svojoj koži osjetili Gadafi i Mubarak. “New York Times” piše kako je oružje koje je libijskim pobunjenicima za vrijeme pobune protiv Gadafija stizalo iz Katara, uz prešutnu podršku Obamine administracije, završilo u rukama islamskih militanata. Na izborima održanim u srpnju, prvima nakon četiri desetljeća Gadafijevog režima, pobijedio je liberalni Savez nacionalnih snaga Mahmuda Džibrila. Izbornoj pobjedi unatoč, ne uspijeva uspostaviti kontrolu nad cijelom Libijom, opterećenom plemenskim sukobima i rastućim utjecajem islamista. Situaciju bismo u jednoj riječi mogli opisati kao kaotičnu. Izglednim se čini jedino da će države najaktivnije u rušenju Gadafija biti prve za stolom pri podjeli libijske nafte i ostalih resursa.

U Tunisu, zemlji iz koje je prosvjedni val krenuo, održani su izbori u listopadu prošle godine, na kojima je izabrano 217 članova parlamenta sa zadatkom sastavljanja novog ustava. Na izborima je pobijedila desna islamistička stranka Enahda, koja je osvojila oko 40 posto glasova. Tuniski ustav napisan je kao sekularni, bez uključivanja šerijatskog prava, što su pozdravile liberalne stranke u opoziciji, a takvom potezu oštro se protive salafiti, koji sve glasnije zahtijevaju uređivanje tuniskog društva po šerijatskom pravu. Tunis je mnogo manja i socijalno homogenija zemlja od Egipta, pa je tamošnjim vlastodršcima sastavljanje ustava i konsolidiranje zemlje bilo puno lakši zadatak. Premda su građani nezadovoljni provedenom demokratizacijom, prvenstveno pravima žena i manjina, Tunis bismo ipak mogli istaknuti kao svijetli primjer učinaka Arapskog proljeća.

Nakon Mubaraka, u Egiptu su građani srušili i sporni dekret kojim je novoizabrani predsjednik Mohamed Mursi povećao svoje ovlasti. U masovnim prosvjedima i neredima u blizini predsjedničke palače u Kairu, građani su protestirali protiv dekreta kojim bi, tvrde stručnjaci, ovlasti predsjednika bile veće od onih koje je imao svrgnuti diktator Hosni Mubarak, pa ga je Mursi bio prisiljen povući. Također, 15. prosinca održan je prvi krug referenduma o novom ustavu, koji vodi daljnjoj islamizaciji zemlje i ne osigurava potrebne medijske, vjerske i političke slobode, kako tvrdi egipatska oporba. Prema prvim informacijama, 56,5 posto Egipćana koji su izašli na birališta glasalo je za novi ustav, dok ih je 43,5 posto bilo protiv, a konačna odluka o Ustavu bit će donesena u drugom krugu.

Sirija se nalazi usred građanskog rata i teško je razgovarati o bilo kakvom mirnodopskom poretku, a kamoli o demokraciji. Ne smiruju se sukobi između predsjednika Bašara al-Asada i pobunjenika, a dojam je kako bi strana intervencija već odavno krenula da nije ruske diplomatske i vojne podrške aktualnim sirijskim vlastima. Mediji upozoravaju na rizike od upotrebe kemijskog oružja, koje bi Asad navodno mogao iskoristiti protiv vlastitog naroda, što je jedan od najvećih argumenata za stranu intervenciju. Slučajno ili ne, jedan od novinara koji je izvještavao o sirijskom kemijskom oružju i mogućnosti da se ono upotrijebi jest David Martin, ista osoba koja je 2003. za CBS izvještavala o iračkom oružju za masovno uništenje, koje se kasnije pokazalo nepostojećim. Devet godina nakon velike pogreške iz Iraka, Martin ponovno iz neimenovanog američkog visokog izvora saznaje kako postoje dokazi da će Asad upotrijebiti kemijsko oružje protiv svojeg stanovništva.

Nakon svih ratova i stradavanja stanovništva, Arapsko proljeće moralo bi im uistinu donijeti napredak i bolje i pravednije sisteme da bismo mogli reći kako ono nije promašaj. Za sada, u postrevolucionarnoj fazi, i dalje postoji opasnost da revolucije prerastu u islamsko buđenje ili, pak, u postavljanje i učvršćivanje zapadnih klijentelističkih režima.