Još ima segregacije romske djece u školama

Robert Kushen predsjednik je Europskog centra za prava Roma (ERRC) i posebni savjetnik za Rome predsjednika Mreže fondacija Otvoreno društvo (OSF). Zajedno s Hrvatskim helsinškim odborom i odvjetnicom Lovorkom Kušan, ERRC je 2003. na Europskom sudu za ljudska prava u ime skupine romske djece iz Međimurske županije podnio tužbu protiv Republike Hrvatske zbog segregacije u školama, a tužba je sedam godina kasnije završila osuđujućom presudom. Kushen je u Zagrebu sudjelovao u raspravi “Romi u Europi”, koju su organizirali Festival filmova o ljudskim pravima i OSF.

Hrvatska trenutačno predsjeda Desetljećem za uključivanje Roma, međunarodnom inicijativom za poboljšanje socioekonomskog statusa i društveno uključivanje Roma. Kako Hrvatska obavlja taj posao i kako biste općenito ocijenili njezin tretman romske populacije?

Što se tiče predsjedanja Desetljećem, uloga Hrvatske je pozitivna. Vlada je ozbiljna u smislu podizanja svijesti o problemu isključenosti Roma i nastoji ohrabriti druge države da se uključe, primjerice Tursku. Aktivna je i u razmišljanjima da se Desetljeće nastavi i nakon završetka 2015. Što se tiče djelovanja u Hrvatskoj, prisutne su dobre namjere, ali njihovo provođenje nije tako dobro, kao što je slučaj i u mnogim drugim zemljama. Situacija vezana uz Rome u Hrvatskoj još je obilježena njihovom isključenošću, lošim socioekonomskim stanjem, segregacijom djece u školama i segregacijom romskih zajednica. Pošto je ERRC pokrenuo slučaj protiv Hrvatske u ime romske djece iz Međimurja, međimurski dužnosnici osmislili su programe kojima se romska djeca nastoje uvesti u opći školski sustav, no segregacija još postoji.

Nema opipljivih promjena

Desetljeće za uključivanje Roma završava 2015., a uglavnom obuhvaća države jugoistočne Europe. Kako biste sada, pred kraj procesa, ocijenili položaj Roma u toj regiji?

Desetljeće je vrlo uspješno u smislu podizanja svijesti o isključenosti Roma na visokim političkim razinama i u nastojanjima da europske institucije prihvate to kao problem kojim se trebaju baviti. Primjerice, EU je 2011. stvorila vlastiti okvir za integraciju Roma, koji je u potpunosti modeliran prema Desetljeću. No, realnost na terenu u svim je članicama još uvijek loša, tako da se može reći da Desetljeće u tom smislu nije bilo uspješno, nije dovelo do opipljive promjene za većinu Roma. Postoje i svijetli primjeri, kao što je osnivanje Fonda za romsko obrazovanje koji je donio novac i energiju za poboljšanje pristupa obrazovanju romskoj djeci. No, situacija je još uvijek kritična i ako pogledate bilo koji socijalno-ekonomski indikator, vidjet ćete da Romi imaju najnižu očekivanu životnu dob, ekstremno nisku razinu završavanja škole, ekstremno visoku razinu nezaposlenosti i suočenosti s otvorenom ili prikrivenom diskriminacijom.

Možete li reći nešto o Romima u zapadnoeuropskim zemljama i zašto one nisu članice Desetljeća?

Mislim da ste došli do vrlo problematične točke. Iako je i Španjolska članica, a Slovenija i SAD promatračice, pretežno je to inicijativa za jugoistočnu Europu, gdje živi većina europskih Roma. Zemlje Zapadne Europe romsko pitanje vide kao problem “nove Europe”, nastoje ga ograničiti na taj dio kontinenta i ne priznaju da postoje problemi i u zapadnom dijelu Europe. Primjerice, u Francuskoj smo svjedočili sustavnom državnom izbacivanju Roma koji su građani EU-a i koji imaju pravo biti u Francuskoj. Dinamikom od desetak tisuća ljudi godišnje, oni su vraćani u zemlje iz kojih potječu, najviše u Bugarsku i Rumunjsku. Talijanska je vlada Rome proglasila uzrokom izvanrednog stanja, zatvorila ih u kampove i krenula u uništavanje ilegalnih naselja. Dakle, Zapadna Europa definitivno ima veliki problem koji mora priznati. Jedan od malih napredaka je taj da je EU shvatila kako to nije isključivo istočnoeuropski problem te je pozvala sve članice da izrade strategije za integraciju Roma.

Nervoza Zapadne Europe

Krajem prošlog desetljeća u mnogim se zapadnoeuropskim državama – Italiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj – dogodila eskalacija antiromskih politika. Koji je razlog tomu?

Ne bih rekao da je riječ o eskalaciji. U svim zemljama koje su nezakonito deportirale Rome radilo se o kombinaciji faktora. U Francuskoj su, primjerice, deportacije počele još 2007., no tek nekoliko godina kasnije tadašnji je predsjednik Nicolas Sarkozy iz političkih razloga odlučio od toga napraviti medijski događaj, objavom da će se vlada čvrstom rukom pozabaviti romskim naseljima. U Italiji je izvanredno stanje proglašeno 2008., a ta se politika nastavlja i danas, unatoč tome što ju je talijanski sud proglasio nezakonitom. Istina je i da je proširenje EU-a utjecalo na to, jer je omogućilo Romima iz Rumunjske, Bugarske, Mađarske i Češke da slobodno putuju Unijom. To je stvorilo nervozu kod zapadnoeuropskih vlada, koje ne žele te migracije.

Može li se reći da desne vlade često politiziraju romsko pitanje kad im je to potrebno, iz populističkih razloga?

Nažalost, to rade i centrističke vlade. To se definitivno dogodilo u Francuskoj i zanimljivo je da je incident koji je doveo do Sarkozyjeve objave rata protiv Roma zapravo uključivao jednog francuskog gens du voyage, pripadnika “putnika”, koji su francuski građani. Dogodila se oružana pljačka u kojoj je sudjelovao jedan takav francuski građanin kojega je ubila policija, što je dovelo do nereda. Taj događaj nije imao nikakve veze s Romima, ali ga je Sarkozy iskoristio kao povod za obećanje o tvrdom pristupu protiv Roma, kao, uostalom, i protiv afričkih imigranata i svih ostalih koji bi mu mogli donijeti političku korist. Rekao bih da slično vrijedi i za Italiju, Dansku i druge zemlje.

Zašto je dekret kojim je Sarkozy autorizirao uništavanje romskih naselja bio diskriminatoran i koje je europske zakone prekršio?

Bio je diskriminatoran jer je izdvojio grupu na temelju njezine etničke pripadnosti. Francuska je to, naravno, negirala, no kasnije su se pojavili dokumenti Ministarstva unutarnjih poslova kojima se policiji eksplicitno naložilo da se okomi na romska naselja. To je, dakle, bila otvorena diskriminacija. Što se tiče EU-zakona, definitivno je prekršena Direktiva o slobodnom kretanju, koja svim građanima daje pravo da slobodno putuju kroz Uniju. Istina je da države imaju mogućnost nakon tri mjeseca zatražiti od takvih građana da pokažu imaju li sredstava da se uzdržavaju, ali Francuska je tada, a to čini i sada, ignorirala ta pravila i identificirala Rome na temelju njihove etničke pripadnosti i podvrgavala ih ili prisilnim deportacijama ili “dobrovoljnom povratku”. Ovo drugo zapravo znači da policija otiđe u ilegalno naselje, zaprijeti da će uništiti domove i svakome dati besplatnu avionsku kartu i 300 eura ili započeti proces deportacije. Budući da je, navodno, dobrovoljno, nije problem u odnosu na EU-zakone. Sistemska priroda deportacija i činjenica da je ona bila uperena protiv Roma dovodi u pitanje i Direktivu o rasnoj jednakosti i Europsku konvenciju o ljudskim pravima.

Nastavak deportacija

Što se događalo kasnije s Romima u Francuskoj?

Deportacije su se nastavile do današnjeg dana, a značajnija promjena nije se dogodila ni za nove vlade predsjednika Francoisa Hollandea. Europska komisija je tada izrazila zabrinutost i rekla da će započeti proceduru protiv Francuske zbog kršenja EU-zakona. Francuska je odgovorila nekim zakonskim promjenama koje se tiču deportacija, no praksa se nije promijenila.

Komisija je nakon toga odustala od progona Francuske. Ispada da su neke europske članice iznad europskih zakona?

U ovom slučaju Europska komisija definitivno nije podržala europske zakone, a Francuska je, kao što znamo, važna članica. No, ipak se nadamo da to Komisiju neće spriječiti da poduzima akcije za zaštitu ljudskih prava, jer joj je to posao. I neke druge članice, primjerice Italija, još uvijek krše međunarodna ljudska prava u tretmanu romske populacije i Komisija se treba potruditi da oni koji ih krše snose i posljedice.

Njemački novinar Norbert Mappes-Niediek, autor knjige u Romima u Istočnoj Europi, smatra da glavni problem Roma nije njihova isključenost, nego niski socijalni status te da stoga tom problemu ne treba pristupati putem manjinske, nego putem opće socijalne politike. Piše i da je recentni “procvat kulture projekata” stvorio “romsku elitu”, a malo ili ništa pomogao socijalnom položaju većine?

Mislim da je vrlo teško razdvojiti ono što ja zovem strukturnim siromaštvom, a Norbert Mappes-Niediek niskim društvenim položajem, i diskriminaciju. Te su dvije pojave povezane i bilo bi simplificiranje reći da je problem samo u diskriminaciji ili samo u siromaštvu, pa je zbog toga rješenje isključivo razvojno. Rješenje zahtijeva i predan razvojni pristup i snažnu reakciju na diskriminaciju. Može li se to postići bez da se spomene riječ “Romi”, skeptičan sam, jer se to dosad nije događalo. Problem je u tome što za mnoge političare ideja da se problemu isključene populacije pristupi općenitim načinom, bez fokusiranja na Rome, postaje izlikom da ne učine ništa. EU smatra da treba kombinirati opće programe protiv siromaštva i usmjereni pristup da oni dođu do Roma, uz dodatne programe koji se bave diskriminacijom. Što se tiče NGO-industrije, slažem se da nedovoljno novca dolazi do romskih zajednica, no nisam siguran da je to krivnja nevladinih organizacija, prije bih rekao da je problem na višim razinama, od same strukture fondova EU-a do država. Rumunjska je tu najgori primjer, jer generalno koristi vrlo malo europskog novca, a još manje novca namijenjenog Romima. Pritom je i beznadno loša u upravljanju tim novcem, zbog čega se na koncu urušavaju romske organizacije.

Često naglašavate da Romi nisu nomadski nego sjedilački narod. Zašto je to važno?

Mislim da je to od pomoći kad se želimo suprotstaviti mitu, odnosno romantiziranoj viziji Roma kao drugačijih od svih ostalih. Devetnaestostoljetni imidž Roma je da su to ljudi koji putuju od jednog do drugog mjesta i ne žele imati dom. Time zapravo govorimo da su oni drugačiji od nas, pa stoga ne razumijemo što im je potrebno, odnosno mislimo da im nije potrebno isto što i nama. Na taj način oni postaju nečiji tuđi problem, jer ideja da su nomadi podrazumijeva i da nisu građani naše zemlje, da ne priznaju granice. No, realnost je da samo mali broj ljudi njeguje nomadski stil života; velika većina Roma se negdje naselila, u nekim slučajevima i prisilno, primjerice u vrijeme komunizma. Ako danas i jesu u pokretu, to je iz drugačijih razloga, zbog siromaštva i diskriminacije, da bi našli posao i mogućnost da obrazuju djecu.