Kad se živi igraju mrtvima

Oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču mnogi su prokomentirali rečenicom da je tek s njome rat u Hrvatskoj konačno gotov. Nažalost, mnogi izbjegli Srbi, koji se žele vratiti a nemaju uvjeta, ili oni koji su se vratili i sad ne znaju kako da žive, ne bi se složili s tom tvrdnjom. Za njih rat još nije gotov.

Izjava predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, koji se usudio primijetiti kako ga atmosfera proslave oslobađajućih presuda “vraća u devedesete”, u hrvatskoj je javnosti dočekana na nož. No samo nekoliko dana kasnije, jedna je vijest potvrdila kako rat na ovim prostorima još nije završen i da se doista može raspravljati jesmo li uopće izišli iz devedesetih. Naime, na šibenskom groblju Sv. Mare 30. studenoga ekshumirani su posmrtni ostaci 31 osobe ubijene tijekom akcije “Oluja” – uglavnom je riječ o starijim osobama, najvjerojatnije srpske nacionalnosti, koje su povjerovale pozivima Franje Tuđmana da će biti sigurne ako ostanu u svojim domovima. Za njih je, doduše, rat završio onog trenutka kad su im se na vratima pojavili pripadnici Hrvatske vojske, ali za njihove će obitelji završiti tek nakon identifikacije kad, gotovo dva desetljeća poslije ratnog zločina, budu dostojno sahranjene.

Sam tretman vijesti da je u Šibeniku izvršena ekshumacija dokaz je da je duh devedesetih itekako živ. On se ogleda u činjenici da je HRT u svojim informativnim emisijama ekshumaciju ignorirao. Da je riječ o pravilu a ne o izuzetku dokazuju brojni slični primjeri oko ranijih ekshumacija građana srpske nacionalnosti: tako je bilo i 2010., kad je provedena ekshumacija posmrtnih ostataka 34 osobe u Okučanima, kao i 2011., kad je ekshumirano 40-ak tijela u Vrbovljanima u zapadnoj Slavoniji. HRT je tada, za razliku od nedavnog šibenskog slučaja, izvijestio o ekshumacijama, ali je tome dana minorna važnost u odnosu na vijesti o ekshumacijama građana hrvatske nacionalnosti. U Okučanima i Vrbovljanima riječ je o žrtvama akcije “Bljesak”, koju HRT prilikom obilježavanja obljetnica naziva besprijekornom vojnom akcijom, iako deseci žrtava ukazuju na drugi zaključak: tijekom akcije je ubijeno ili nestalo 238 Srba, od kojih 57 žena i devetero djece do 14 godina starosti.

U šibenskom studiju HRT-a kažu kako su imali namjeru snimiti kadrove ekshumacije na groblju Sv. Mare, ali su dobili krivi termin od Uprave za zatočene i nestale, tako da je njihova ekipa došla na groblje u pogrešno vrijeme.

– Ekshumacija je bila sutradan, ali nitko nas iz Zagreba nije slao onamo, tako da na kraju nismo snimili ništa – izjavio je za “Novosti” jedan djelatnik šibenskog dopisništva HRT-a, dodavši kako se i inače slične teme u informativnom programu te kuće ili ignoriraju ili tretiraju kao manje važne, pa se objavljuju u manje gledanim emisijama.

Da se HRT, barem nakratko, vratio u devedesete, na dan oslobađajuće presude Gotovini i Markaču bilo je jasno svima koji su pratili program: program je bio posvećen izljevima euforije tzv. običnih građana, a sastojao se od opetovanih uključenja reportera iz raznih gradova. Emisija “Hrvatska uživo” u kojoj su trebali gostovati Vesna Teršelič i Anto Nobilo je otkazana, Nobilo je prekomandiran u studio u kojem je komentirao presudu, dok su se Vesni Teršelič HRT-ovci zahvalili, očito smatrajući da ono što ima za reći nije primjereno sveopćem slavlju. Isto tako, prilog već spomenutog šibenskog studija, čiji je novinar napravio reportažu o Gruborima danas, podsjećajući na ratni zločin u tom selu i na još nekoliko zločina HV-a u “Oluji” i nakon nje, nije emitiran ni tog dana, a ni kasnije.

Treba naglasiti da za drugačiji tretman ratnih žrtava, ali i međunacionalnih incidenata u Hrvatskoj, nije zaslužan samo HRT nego i drugi mediji. Problem nestalih Srba mediji su godinama ignorirali. Tek kad su se, pod izrazitim pritiskom međunarodne zajednice, u Hrvatskoj objedinili popisi nestalih Hrvata i Srba, stvari su se donekle promijenile, ali svi problemi nisu nestali. Činjenica je da je Upravi za zatočene i nestale od početka dobro poznato gdje su gotovo sve skupne i pojedinačne grobnice sa žrtvama srpske nacionalnosti. Ipak, njihove se ekshumacije rijetko organiziraju, a do identifikacije posmrtnih ostataka prođe još puno vremena. To posebno frustrira članove obitelji, koji često godinama znaju gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih, ali svejedno moraju čekati.

U telefonskom razgovoru za “Novosti”, dr. Milovan Kubat iz zagrebačkog Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku, inače porijeklom iz Žegara kraj Obrovca, koji godinama radi na identifikaciji žrtava rata, kaže kako razumije bol članova obitelji, ali ukazuje i na objektivne okolnosti koje usporavaju rad njegovih kolega.

– Moram naglasiti kako mi u Zavodu ne pravimo razliku između posmrtnih ostataka koje obrađujemo i ne gledamo na nacionalnost žrtve. Međutim, katkad je problem što su mnogi članovi obitelji građana srpske nacionalnosti uzorke krvi dali Međunarodnoj komisiji za nestale osobe u Sarajevu pa, kad mi u Zagrebu iz kostiju izdvojimo genotip, netko treba službeno otići onamo i usporediti sve prikupljene podatke kako se ne bi radile pogreške, a to je dug proces – objašnjava Kubat.

Inače, službeni hrvatski podaci o broju nestalih Srba ne slažu se s onima kojima raspolažu srpske nevladine organizacije. Hrvatska traga za ukupno 1.729 osoba. U Upravi za zatočene i nestale lukavo su doskočili novim normama o političkoj korektnosti, pa na naše pitanje koliko od ukupnog broja nestalih otpada na Srbe a koliko na Hrvate, odgovaraju kako se istrage vode bez obzira na “narodnosti, vjeroispovijesti ili druge pripadnosti”. Međutim, dodaju kako slučajeve dijele na one koji su nestali 1991. (takvih je 974) i na one iz 1995. (kojih je 755). Dosad su ekshumirane 933 osobe stradale u “Bljesku” i “Oluji”, a na ekshumaciju čekaju posmrtni ostaci 225 osoba sa 50 poznatih lokacija. Organizacije izbjeglih Srbe tvrde, pak, kako je nestalih Srba više od 2.000.

Dok se ti podaci ne usklade i dok se medijski tretman ekshumacija Srba i Hrvata ne izjednači, za obitelji nestalih rat neće biti gotov, niti će mediji izići iz devedesetih, ma koliko se šutjelo o tome.